1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Od mržnje i smrti do povratka u život

Maloljetni "Kai" je želio ubiti što više ljudi, a onda i samog sebe. Osuđen je na zatvor gdje je konačno uspio osloboditi se mržnje i naći samog sebe. Danas je slobodan i priprema se za fakultet.

Na koncu je bio u poluotvorenom dijelu zatvora gdje zatočenici mogu preko dana u školu ili na posao i moraju samo noćiti iza rešetaka. Vitak mladić nas dočekuje na stubištu i kaže kako ga možemo nazvati "Kai". Rukuje se i kaže "Odvest ću vas u ured psihologinje, gospođe Mohr".

Upravo taj ljubazni mladić je još nedavno živio samo sa jednim ciljem: da ubije što više ljudi. Vratimo se u nedavnu prošlost: jedne večeri u siječnju Kai je pozvao policiju i požalio se na remećenje mira. U mraku vreba na policajce koje je pozvao i napada ih, naoružan samostrijelom i mačetom. Želio je da ga policajci ustrijele, Amerikanci to zovu Suicide by cop - samoubojstvo od ruke policajca.

Ali strelica je ostala u pancirki službenika, a mačetom je tek lakše ozlijedio drugog policajca. Povrh toga, policajci reagiraju smireno i točno prema pravilima: ručnim svjetiljkama zasljepljuju napadača i viču mu: "Lezi na pod!" Umjesto u smrt, Kai se predaje.

Brzo postaje jasno kako je mladić imao i drugih planova. U njegovoj dječjoj sobi su nađene razne eksplozivne naprave: bombe punjene čavlima i molotovljeve koktele je napravio prema uputama koje je našao na internetu. "Navečer, kad je mama otišla, sjedio sam pred televizorom i iz petardi vadio barut koji je bio u njima", sjeća se Kai.

Counterstrike Spieler ARCHIVBILD

Svi su mu se rugali, ali pred računalom je mogao biti "heroj" - i ubijati svakog tko mu se pojavi pred oružjem.

Rugali su mu se od kako zna za sebe

Policija je rekonstruirala i datoteke na njegovom računalu. Bilo je mnoštvo planova o napadima na razne ciljeve. Gimnazijalac je želio pobiti što više ljudi, razmišljao je o napadu u školi, onda o napadu u pješačkoj zoni, na kraju u jednoj kavani. Na suđenju su čitane te njegove bilješke i to je trajalo satima. To je jedva mogao izdržati, kaže nam danas 19-godišnji Kai. Poklopio je i oči i uši od srama.

U zatvoru većina zatvorenika šiša kosu posve kratko ili briju glavu, slušaju agresivnu muziku i "nabacuju" svoje mišiće. Kai je drugačiji i naučio se biti drugačiji: "Već svakodnevnica u zatvoru je terapija svoje vrste i baš kao i razgovor sa drugim zatvorenicima. Pitaju me zašto mucam, poslušaju moje objašnjenje. Nakon toga je to skinuto s dnevnog reda."

Kai je od malih nogu mucao i slušao zadirkivanja zbog toga. U školi su ga drugi učenici imitirali i rugali se, a zbog svoje mane nije nalazio načina braniti se riječima. Još je gore bilo u srednjoj školi gdje su ga i učitelji zadirkivali. U nižim razredima je još nekako uspijevao pratiti nastavu, ali u velikoj gimnaziji ekonomskog usmjerenja su i njegove ocjene pale na dno.

Kaže da je živio u stalnom stresu: morao je dugo putovati do škole, preko interneta je pratio tečaj protiv mucanja, a zbog gomile zadaća i zahtjeva za uspjehom se osjećao "kao da je nitko i ništa."

Amoklauf in Winnenden 2009

Maštao je da počini pokolj. Pisao je mnoštvo planova, o krvoproliću u školi, u gradu, u kavani...

Ostala je samo fantazija nasilja

Čak i učiteljica koja ga je naučila baratanjem sportskim lukom i strijelom je otišla sa škole i Kai se osjećao potpuno usamljen. Njegova mama je dolazila s posla kasno navečer, oca se uopće ne sjeća, otišao je dok je on još bio beba. Ostalo mu je samo računalo, internet i "pucačine" koje je igrao do sitnih sati. Tamo je mogao živjeti svoju agresivnost i biti herojem. Danas kaže da se podijelio u dvije ličnosti, u "normalnog" Kaia koji je želio vlastitu smrt i drugog, koji je želio smrt drugih.

Sjeća se da je po noći često ostajalo samo sat ili dva od doba kad je ugasio računalo do vremena kad je trebalo u školu. To vrijeme mu se nije "isplatilo" spavati pa je samo ležao u krevetu i slušao muziku. Psiholozi svjedoče kako poremećaj u spavanju često vodi do paranoje - i to je svakako zahvatilo Kaia. Iz kuće je samo izlazio naoružan nožem.

Sve je osjećao kao napad na sebe, čak i ponude učitelja za dodatnom obukom. Mislio je kako već i tako čini sve što može i zašto to nitko ne vidi? Svi su bili protiv njega, kaže Kai: "Vodio sam rat protiv samog sebe." Želio je počiniti samoubojstvo, jednom prilikom si je htio prerezati žile - ali nije našao snage zabiti sječivo dovoljno duboko. Sam si je previo rane i nikom nije niti ispričao o tom pokušaju.

Sanjario je o "velikom prasku prije vlastitog svršetka", o pokolju poput onih u američkoj školi Columbine. Zatvorska psihologinja Heike Mohr mu je kasnije dala knjigu o počinitelju tog napada gdje su i njegove bilješke naslovljenu "Pun sam mržnje - i to volim".

"Točno tako sam se osjećao", kaže nam Kai. "To je moć koja je ujedinjena sa mržnjom i nasiljem". Taj je osjećaj protuteža bespomoćnosti koju je doista osjećao. Zadao si je cilj "ukloniti sve loše ljude sa ovog svijeta."

Deutschland verhinderter Amoklauf

Psihologinja mu je dala knjigu o napadaču u američkoj školi Columbine: Pun sam mržnje i to volim.

Brižna mama mu je "aktivirala osigurač"

A popis tih "loših ljudi" je bio sve duži, sve do djevojke u koju se zaljubio. Ona je bila među rijetkima koja ga nije zadirkivala, ali i ona mu nije željela biti ništa više od prijateljice. To mu je bio dokaz kako baš svi moraju umrijeti.

Zato se usmjerio samo na pripreme pokolja o kojem je maštao. Nakon Božićnih praznika je prestao ići u školu i pripremao je još samo oružje koje je želio upotrijebiti. Njegova mama je zapravo primijetila da joj sa sinom nešto nije u redu, bojala se da ne počini nešto samom sebi. Savjetovala se sa poznanicima koji su joj rekli neka ne bude tako dosadna, da je to pubertet. Što on danas na to kaže? Misli da se njegova mama trebala oglušiti na takve glupe savjete i potražiti stručnu pomoć.

Kaiova mama se sjeća večeri uoči napada kojeg je počinio: bio je umiljat kao malena beba. I ujutro slijedećeg dana ga je pitala, što mu je. Kai je samo plakao. Danas se sjeća samo da je želio da mama što prije ode i obećao joj je da će se kasnije sastati u gradu. U to doba je zapravo želio već biti mrtav.

Ipak, mamina upornost je ipak nešto izazvala: u njegovim planovima se pojavila pukotina. Kad je ostao sam u kući, krenuo je staviti eksploziv u torbe, ali odjednom se upitao, što to zapravo čini i da to neće učiniti. "Posljednji osigurač je izdržao, kao u kakvom strujnom krugu", kaže nam Kai.

Besciljno je tumarao stanom sve dok nije zaključio kako neće ubijati druge, ali želi ubiti sebe. I to tako da pokuša ubiti policajce. Danas hvali policijske službenike: "Učinili su sve točno onako kako su trebali." Na suđenju im se ispričao.

Symbolbild Deutschland Gefängnis Amnestie

Zatvor je bila velika škola i Kai je danas posve drugačija osoba. Ali, tu školu je skupo platio i umalo nije izgubio život.

Danas pomaže drugima

Ipak, zbog pokušaja napada i ugrožavanja javne sigurnosti je Kai osuđen na zatvorsku kaznu. Iza rešetaka je Kai završio školovanje za elektrotehničara i psihološku terapiju. U međuvremenu pohađa večernju školu, želi maturirati i upisati fakultet. Fascinira ga matematika i fizika. Uvečer, nakon škole, majka ga je vozila nazad u zatvor: "Imam sreću da imam takvu mamu koja toliko čini za mene."

Sada se za Kaia zanimaju i psiholozi i socijalni radnici jer sudjeluje u jednom preventivnom programu. Želi pomoći drugima koji su na putu da postanu ono što je on skoro postao: masovni ubojica. Tako ga je jedan učitelj škole učenika s posebnim potrebama pozvao da razgovara s jednim dvanaestogodišnjakom sa izuzetnom sklonosti prema nasilju. U razgovoru sa dječakom je Kai prepoznao mnogo toga iz vlastite prošlosti, tim više što je i dječakova majka posvuda vidjela neprijatelje: "Ona je bila kao što sam ja bio nekad."

Kai još uvijek uči ophoditi se sam sa sobom i sa svojom prošlosti. Pitamo ga, da li se kaje za svoje djelo. Prvo se ne slaže sa tim pojmom. Kaže da bolje pristaje pojam krivice. Kasnije ipak mijenja mišljenje: kaže kako se kaje za štetu koju je učinio drugima, "ali se ne kajem za ono što sam danas. To sam postigao samo zato jer se sve to dogodilo. Ali naravno da se inače ne smije dogoditi tako nešto ekstremno."

Nakon terapije kod zatvorske psihologinje su i drugi stručnjaci posvjedočili sudu golemi napredak kojeg je Kai postigao. Sud je uvažio njihovo mišljenje i odobrio je prijevremeno puštanje na slobodu. Od početka ožujka je Kai na slobodi i posve je običan mladi čovjek, kao tisuće drugih koji mašta o odlasku na fakultet. Možda je čak i bolji od mnogih: rijetko koji od njegovih vršnjaka je prošao tako tešku školu kao on.

Preporuka uredništva