1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Obnovljena škola, ali nema djece…

Znanstvenici iz Srbije i iz Hrvatske okupili su se treću godinu zaredom u Golubiću kod Obrovca i razgovarali o različitim viđenjima nedavne prošlosti, a naročito o mogućnostima međusobne suradnje između Hrvata i Srba.

Škola u Golubiću

Škola u Golubiću

Skup pod nazivom “Hrvatsko-srpski odnosi: politička i kulturna suradnja” završen je u obnovljenoj osnovnoj školi u ovom selu koje je prije rata imalo 500 stanovnika, poslje “Oluje” svega osam, a danas ih ima oko stotinu.

Tu je škola, ali polaznika nema

Inicijator ovih znanstvenih susreta, Janko Veselinović, inače i sam iz Golubića, danas je predsjednik Grupe prijateljstva Skupštine Srbije sa hrvatskim Saborom. Njegova obiteljska kuća nalazi se odmah uz školu, a Veselinović sa nizom priča o danima kada je iz škole dopirala dječija vika: “U Golubiću danas nema dovoljno djece kako bi radila ova područna škola. To je bila nekada škola do četiri razreda, prije rata je tu bilo pedesetak učenika, a nekada je ta škola imala i stotinjak đaka. Sada ta škola ne radi, ona je pusta, osim kad se održavaju ovakvi znanstveni skupovi, ili kada se približe neki izbori. Na žalost, takvo je stanje i na području cijele sjeverne Dalmacije. Ova škola je, srećom, i zbog ovog skupa i obnovljena, a druge škole nisu ni obnovljene.”

Ima posla za one koji žele raditi

Natpis mjesta Golubić

Na ulazu u mjesto Golubić

Suzana je odrasla u Zadru, zatim je izbjegla u Beograd, a onda se zaljubila u mladića iz Golubića koji je takođe živio u Beogradu. Njih dvoje su se vratili u Golubić prije četiri godine:

“Nije nam loše. Nije baš ni najbolje, moglo bi biti i bolje, ali eto: iz dana u dan se borimo, radimo nešto neprestano, imamo puno posla. A posla ima, može se naći. Tko hoće raditi, naravno…”

Suzana kaže da joj Beograd ne nedostaje mnogo: “Ja sam stvarno zadovoljna i sretna, sad-zasad. Normalno, bilo bi bolje da ima nekog državnog posla, da se može raditi, da je dobra plaća, da se može živjeti od toga. Mi više radimo neke poslove, gdje se radi i kada je subota i nedjelja. Ali, eto, takva su vremena svugdje u svijetu pa je tako i ovdje.”

Samostan Krupa u Golubiću

Samostan Krupa u Golubiću

Povjesničar Darko Gavrilović, direktor Centra za demokraciju i pomirenje iz Novog Sada, smatra da promoviranje ideja suočavanja s prošlošću i pomirenja nije “borba s vjetrenjačama”: “Ako mi govore da se borim s vjetrenjačama oni koji na ‘Lijepa naša domovino’ ili na ‘Bože pravde’, umjesto da se drže za srce, samo se pretvaraju i hvataju se za svoje novčanike. To su ti ratni profiteri. A kada nam takvi kažu da je pomirenje nemoguće, onda smo sigurni da nismo na staklenim nogama.”

Skupu su jedan dan bili nazočni i politički predstavnici Srba iz Hrvatske i Hrvata iz Srbije, koji su se dogovorili da treba učiti jedni od drugih, kako bi se izborili za suštinska prava srpske i hrvatske nacionalne manjine. Bili su prikazani i dokumentarni filmovi o hrvatsko-srpskoj suradnji.

Strah od budućnosti

Iako je sretan, jer su se ljudi djelomično vratili u Golubić a i škola je obnovljena, Janko Veselinović se boji budućnosti: “Teško da itko smije pogledati u budućnost, zato što je u selu od stotinjak stanovnika sada, većinom staračko stanovništva. Sedmero-osmero je ukupno djece u cijelom selu...“

Nakon svega, ostaje pitanje: kakva su to društva u kojima su čak i škole bile spaljivane i u kojem se te iste škole ne obnavljaju? Imaju li takva društva perspektivu? Odgovor potražite sami...

Autor: Dinko Gruhonjić

Odg. ured.: A. Legović