1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Obilazak muzeja u potpunom mraku

Izreka „slijepac slijepca vodi“ u jednom muzeju u Frankfurtu dobiva potpuno drugačije značenje. Posjetitelje kroz potpuni mrak u muzeju vode slijepi vodiči. Cilj nije samo da se iskusi kakav je osjećaj biti slijep.

Dijalog u tami - izložba u Hamburgu prema konceptu frankfurtskog Muzeja dijaloga

Dijalog u tami - izložba u Hamburgu

Posjetitelji gase mobilne telefone i skidaju satove. U Muzej dijaloga ne smije se unijeti ništa što bi moglo biti izvor bilo kakve svjetlosti. Svatko dobiva štap i zatim ulazi u potpuni mrak. Srca posjetitelja počinju brže kucati. Osjećaju mučninu dok nespretno pokušavaju pratiti glas vodiča kroz sobu uređenu tako da podsjeća na park.

Panika je potpuno normalna

Osjećaj panike, kaže vodič Munir Winter, potpuno je normalan: „Ovo je jedinstveno iskustvo i posjetitelj čitavo vrijeme misli što će se sada dogoditi, što je sljedeće? Ima li neka prepreka na putu ili ne? Oni moraju naučiti oslanjati se na štap i slušati glas vodiča. Zato se na početku osjećaju pomalo izgubljeno.“

Preko šljunka pa zatim preko visećeg mosta. Posjetitelji mašu štapovima kako bi izbjegli sudaranje - međusobno i s drvećem. Oni jednostavno ne vide ništa. Nakon odmora, ležanja na podu i slušanja glazbe, kreće se ka sljedećem postavu koji je uređen kao gradska ulica. Put pronalaze rukama dodirujući fasade, kamenje, vrata i prozore, prije pokušaja da prijeđu prometnu ulicu. „Cilj je da steknete osjećaj kako izgleda kada zavisite od svih drugih čula. Dodirivati, slušati nešto. Kao i da se nauči koliko toga se može doživjeti bez vida“, kaže Winter.

Strah i poštovanje

Muzej dijaloga nema za cilj samo da se doživi sljepilo na sat vremena, već i da se promijeni stajalište posjetitelja o invalidnosti. Bez slijepog vodiča koji se kroz mrak u muzeju kreće s lakoćom, posjetitelji bi bili potpuno izgubljeni, kaže direktorica Muzeja dijaloga Klara Kletzka: „Primijetili ste sigurno, dolazi do zamjene uloga i u mraku je vama koji vidite potrebna slijepa osoba. To je vrlo snažno emocionalno iskustvo. Svi uđu unutra s dozom straha, a izađu s poštovanjem. To volimo vidjeti. Slijepe osobe mogu odlično raditi svoj posao.“

Na kraju obilaska, u kafiću posjetitelji razgovaraju s vodičima - kako kupujete hranu, kako se snalazite s novcem, što radite u slobodno vrijeme, kako kuhate, kako birate garderobu? Za Klaru Kletzku ta razmjena je bitan dio koncepta muzeja: „Vrlo je važan zajednički razgovor na kraju. To je vrijeme kad se događa pravi dijalog. Posjetitelji počinju postavljati pitanja. Prije toga su potpuno koncentrirani na svoja čula i tek kada sjednu, zapravo, mogu se koncentrirati na postavljanje pitanja.“ Tek tada se shvati da je naziv „Muzej dijaloga“ više nego prikladan.

Autor: Kate Hairsine / Daniela Vranković
Odg. urednik: Anto Janković