1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

O opasnostima i slobodama na internetu

Virusi koji zaraze centralna računala velikih banaka i bacaju cijeli financijski svijet u očaj, hackeri koji pritiskom na miša dižu u zrak nuklearke, teroristi koji dešifriraju codeove ulaska u arsenale atomskog oružja i izazovu treći svjetski rat - sve su to scenariji horora koji trenutno imaju dobru prođu. I premda su mnogi strahovi neopravdani ipak jedno je jasno: internet je posato raj ne samo za one koji prijateljima širom svijeta rado pošalju email ili potraže informacije, već i za kriminalce i teroriste. Ovom temom pozabavila se i orgnaizacija za Europsku sigurnost i suradnju (OESS) koja je pozvala stručnjake za internet na konferenciju u Amsterdam.

Internet sve više koriste kriminalci i teroristi

Internet sve više koriste kriminalci i teroristi

Worl-Wide-Web osvojio je nevjerojatnom brzinom čvrsto mjesto u svakodnevnici mnogih ljudi industrijskih zemalja i nalazi se na najboljem putu da nastavi svoj pobjednički pohod i u zemljama u razvoju. Vlade su reagirale. U mnogim državama u brzinskom postupku doneseni su i usvojeni zakoni kako bi se ograničilna potencijala i već postojeća opasnost, u drugim zemljama zakoni su još u proceduri usvajanja.

Novi povjerenik OESS-a Milos Haraszti sve to promatra s određenom mjerom sumnje: ”Trenutno se vlade nalaze u natjecanju oko reguliranja. I u takvoj situaciji prepoznajemo dileme, ali stojimo na strani medija. Stoga tražimo odgovore iz ugla slobode medija. I to znači prema definiciji - pronaći rješenje koje je najmanje restriktivno i koje u najmanjoj mjeri ograničava slobodnu medija".

Naravno da je internet globalan medij, pa tako su potrebne globalne odredbe i globalna pravila. Zbog toga međunarodne organizacije poput Europske Unije, Vijeća Europe i Ujedinjenih Naroda tragaju za jedinstvenim i zajedničkim pravilima koja bi vrijedila za sve članice.

Prije tri godine Vijeće Europe je u Budimpešti sastavilo konvenciju o kriminalu na internetu (Cyber Crime Convention). U prvom planu se nalazi krivično gonjenje dječje pornografije i ”širenje neprijateljstva protiv stranaca, rasizma i diskriminacija društvenih skupina”. Konveciju je prihvatilo 38 zemalja Sjeverne Amerike, Europe i središnje Azije, ali tek šest zemalja je tu konvenciju parafiralo, među njima Albanija, Hrvatska i Rumunjska. Ostale zemlje još oklijevaju.

Zatim je tu i nekoliko protivnika konvencije koji odbacuju svako miješanje u sadržaje weba. Tako i Sandy Starr, djelatnik britanskog internet portala ”spiked online”. On drži da je mnogo toga što je sadržano u konvenciji, čista hiterija:

”Kada kažem da sam protiv reguliranja sadržaja, tada mislim da nam ne treba nikakva specifična regulacija sadržaja na interentu. Uz iznimku nekih posebnih slučajeva kriminala na internetu, primjerice u borbi protiv kompjutorskih virusa. Sve u svemu smatram da su postojeće zakonske kategorije dovoljne kako bi se kaznio kriminalni čin poput osobnih napada, oštećenja ili zastrašivanja.”

Sličnog je mišljenja i Irac Cormac Callanan. On smatra da su neki odlomci Konvencije Vijeća Europe problematični. Tako na primjer vrlo široka definicija dječje pornografije, koja ne samo da obuhvaća zlorabljenje maloljetnika:

”Kada pogledmo neku sliku, na kojoj se zlostavlja dijete, tada promatramo zločin. A ako gledamo neku sliku na kojoj neka osoba izgleda kao dijete ali nije zlostavljana, o čemu se tu radi? Da li se radi o zločinu u mislima? Da li se radi o potencijalnom zločinu koji bi se mogao dogoditi u budućnosti?”

Za pojašnjenje mora se pobrinuti zakonodavac, smatra Cormac Callanan koji pripada skupini onih koji se zalažu za samoreguliranje. Callanan je glavni tajnik INHOPE, organizacije u kojoj su povezane službe vrućeg telefona iz 18 zemalja, koja se vodi skrb da World-Wide-Web ostaje ”čist”. Svaka osoba koja u internetu naiđe na dječju pornografiju može nazvati vrući telefon i informirati ovu službu, a ona pak kontaktira pogođenog providera - dakle poduzeće kod kojeg je prijavljena dotična web-stranica ili email. Nakon toga poduzeće zatvara tu stranicu ili email. Callanan ipak ukazuje da samoreguliranje ima i svoje granice: ”Model INHOPE vrlo je efikasan, ali ne vjerujem da se time rješava problem, a nije niti zamišljen da bi riješio ovaj problem".

Gonjenje krivičnih djela stvar je pravosudnih tijela. I tu leži pravi problem: što učiniti ako - kao u procesu protiv ponuđača ”yahoo” putem kojeg jedan američki građanin na internetu prodaje desnoradikalne uspomene, koje u SAD-u nisu zabranjene, ali zato su kažnjive u Njemačkoj i Francuskoj? Koje pravo primijeniti u tom slučaju?

Problematična je i tema zaštita osobnih podataka. Kako spriječiti da policija i tajne službe - pod izlikom da traže kriminalce i teroriste - imaju pravo čitati sve privatne emailove? Dok se na ovom polju ne ostvare i ne postignu jedinstvena pravila, do tada će proći još dosta vremena.