1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Ožiljci sirijskih izbjeglica

Rat u Siriji traumatizirao je brojne odrasle i djecu. Stravični događaji koje su doživjeli vraćaju im se i u snu. Mnogi su utočište potražili u Turskoj - i uz njemačku pomoć.

Crtež djeteta traumatiziranog ratom

Crtež djeteta traumatiziranog ratom

"Kad nebom prođe neki zrakoplov, moj sin se uplaši. Ako na televiziji vidi ruševine, počne plakati i zagrli majku. Često plače." Dok ovo priča i Mohamadu dolaze suze na oči. Prije osam mjeseci je ovaj 47-godišnji inženjer s obitelji pobjegao od rata u Siriji. Strahote koje su tamo doživjeli teško mu je opisati. Sve je to bilo previše brutalno - čak i za zrelog muškarca kao što je on.

Djevojčica pred oštećenim zidom

Rat i bijeda vide se i na slikama

Prema navodima UNHCR-a u međuvremenu je od rata u Siriji u inozemstvo pobjeglo gotovo dva milijuna ljudi. Više od polovice su djeca. Oni su, istina, pobjegli od rata, ali nisu ga se potpuno oslobodili.

Krvavi dječji crteži

Tko, primjerice, dođe u jednu školu za sirijsku djecu može vidjeti crteže smrti i bijede: žene koje plaču za svojim muževima, tenkove i vojne helikoptere koji ubijaju bespomoćne ljude. Brda papira su natopljena u crnu boju i krv.

2012. su znanstvenici iz Turske, SAD-a i Norveške u jednom izbjegličkom kampu zamolili djecu da nacrtaju čovjeka. Neka djeca su samostalno na slike dodala krv, suze i oružje. "Sirijska djeca rastu s osjećajem nepovjerenja, prijevare i straha", pišu autori studije Serap Özer i Selcuk Sirin u New York Timesu.

Na stubištu Centra za obrazovanje i susrete Kirikhan nema traga krvi ni suza. Slike koje su naslikala djeca prikazuju žene s maramom na glavi, muškarce s kravatama, mnogi se smiju, svi su šareno uokvireni. Mohamadova djeca ovdje posjećuju tečajeve slikanja. Pritom boja ne završava uvijek samo na papiru nego i na zidovima centra - ili na licima sudionika. Jedna djevojčica s dva nacrtana srca na obrazima zrači od sreće, jedan dječak je naslikao sirijsku zastavu preko čela, nosa i usta.

Djeca na stubištu

U Centru se slika i po zidovima ...

Djeca mogi biti jaka

Petek Akman je psihologinja u Centru. Prije je šest godina radila za tursku humanitarnu organizaciju Crveni polumjesec, i u izbjegličkim kampovima. Iskustva kao što je rat krajnje su traumatična, kaže ona, osobito ako djeca izgube osjećaj sigurnosti. "Ona čuju bombe, vide kako se kuća ruši i kako ljudi umiru. I često zaključe: ni moji roditelji me ne mogu zaštititi."

"Ali, djeca su otporna", nastavlja Akman. "Ona su često otpornija nego odrasli." Djeca se mogu lakše vratiti u svoj uobičajeni život, jer nisu tako jako svjesna posljedica rata. "Djeca su otvorena za promjene." Ali, pritom moraju imati podršku roditelja.

I zato se u Centru za obrazovanje i susrete zapravo radi o odraslima. Za njih postoje mogućnosti dodatnog obrazovanja i učenja jezika. Mohamad, primjerice, po jednom tjedno ide na tečajeve turskog i engleskog. Održavaju se i nogometni turniri, dramske skupine ili zajedničke čajanke, dok kat više djeca skaču na šarenim strunjačama.

Mjesto za život

"Ljudi ovdje možda mogu naučiti nešto što će im kasnije biti od koristi. I djelomice mogu zaboraviti što su doživjeli", kaže Erdem Vardar, predstavnik Njemačkog saveza narodnih sveučilišta (DVV International) u Turskoj. Skupa s drugim lokalnim nevladinim organizacijama DVV International vodi Centar za obrazovanje i susrete.

Djevojčica sa srcima na obrazima

... ali i po licima sudionika

Na tečajeve se dosad prijavilo više od 200 ljudi, iako je Centar otvoren tek sredinom kolovoza. financijska sredstva za rad Centra do kraja godine osigurali su njemačko Savezno ministarstvo razvoja i organizacija za pomoć u katastrofama Diakonie. "Za obrazovanje i psihološku pomoć potrebno je puno više nego četiri ili pet mjeseci, da bi to imalo neko značenje", kaže Vardar. U tom okruženju ima puno humanitarnih organizacija koje nude hranu, medicinsku pomoć ili krov nad glavom. "Ali, ljudi trebaju i jedno mjesto na kojem se mogu sastati i međusobno razgovarati."

Mjesto za život, iako je daleko od zavičaja. Mohamad briše suze: "Naučio sam sina i kćeri umirivati tako što ih često zagrlim i pritom ostanem miran", kaže i smješka se. Smijeh donosi olakšanje, ono doživljeno čini manje stvarnim. "Neki moji susjedi su doživjeli kolaps, a djeca su od straha postala histerična." Mohamad, međutim, želi biti jak. Za svog sina, svoje kćeri - i sebe samoga.

Preporuka uredništva