1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

"Oštri" dečki iz Ilice

Noževi, mašine za šišanje, sjekire, pa sve do škarica za manikuru... Od toga Strašekovi žive već skoro 70 godina. Jedna od posljednjih zagrebačkih 'pravih' brusionica izoštrava stvari, no budućnost im je mutna.

Važno je zvati se Zvonimir. Barem ako se prezivate Strašek i već niz desetljeća vodite brusilački zanat u Ilici. Započeo ga je djed Zvonimir, nastavio otac Zvonimir, a sada je umijeće proslijedio na svog sina Zvonimira (na naslovnoj fotografiji). Bruse apsolutno sve čemu je poanta rezanje. Usput se bave izradom ključeva, ali to im niti izdaleka ne predstavlja izazov. Izazov će, doduše, biti budućnost. 'Mi smo zadnji zanat s brušenjem kod nas. Ne postoji više škola ili struka gdje se to izučava. Takva situacija traje već dvadesetak godina', priča mi Zvonimir senior u radnji koja stoji u Ilici još od 1949. godine. Obim posla je danas desetkovan u usporedbi na situaciju u šezdesetim i sedamdesetim godinama, kada su Strašekovi radili za cijelu ergelu firmi i profesija – mesnu industriju iz cijele bivše Jugoslavije, frizerske zadruge, bolnice.

Stare škare

Nema tih škara i bilo čega što reže, a da jednom ne otupi. A onda je najbolje pravom majstoru.

'Klijentelu nam sada čine krojači, ono malo što ih je ostalo, vrtlari, voćari, mesari i posebice mladi kuhari, što mi je fenomenalno. Za razliku od starije generacije kuhara primjećujem da se ovi novi puno bolje kuže u kvalitetne noževe i svi imaju vlastiti pribor. Brusimo, k tome, skalpele i škare za šišanje ovaca ili konja. No, na kraju najviše je običnih ljudi kojima trebaju oštri noževi za kućanstvo', kaže u nastavku Zvonimir stariji čija je radnja odradila posao brušenja kuhinjskog pribora za jedan u hrvatskoj poznati televizijski kulinarski show.

I novo je oštro tek nakon posjete brusionici

Sami su napravili većinu strojeva na kojima rade – keramičke bruseve,"šajbe", paste proizvedene na organski način, baš kako su se oduvijek i radile. Na pitanje što je najteže za izbrusiti, daje mi senzacionalni odgovor – škarice za manikuru! 'To mi je stvarno najkompliciranije. Škarice trebaju imati dobar hod, trebaju moći odvojiti najtanje slojeve kože. Problem je što je jedan krak malo savinut, pa kada bih radio jednu po jednu predugo bi trajalo, tako da ih radim desetak odjednom. Prvo izbrusim ravni krak na svakoj, potom savinuti', veli.

Brusionica Srašekovih

'Opet dolaze mladi kuhari, što mi je fenomenalno!'

Upućuju me Strašekovi u ine tajne zanata te saznajem da noževi nikada ne izlaze iz tvornice do kraja izoštreni. Makar se radilo i o onim najboljim čija se cijena kreće i do dvije tisuće eura. 'I kad takav nož izoštrimo do kraja, trajati će godinama uz povremeno samostalno brušenje na 'štrajheru' (šipka za oštrenje noževa, op.a.). Nadalje, noževi ne otupe od rezanja na dasci. Puno prije od rezanja kostiju. Dobar nož tek nakon brušenja pokazuje svoju kvalitetu, a mi ovdje možemo napraviti bolji posao nego tvornica', neskromno će zagrebački oštrač.

Sve će postati tupo

Većini ljudi ipak neće pasti na pamet odnijeti nož u brusionicu. Kao i u plejadi drugih artikala stvari se proizvode da bi kratkoročno obavljale funkciju i potom se zamijenile novima. Jedan od posljednjih zagrebačkih brusilaca od zanata objašnjava mi da su se tehnologije duboko promijenile unazad 50 godina: 'Tvornice su iste, ali više nema te kvalitete. Radi se na veliko, moderno, automatski. Prije su se noževi i škare ručno kovali. No da, dobre firme su još uvijek dobre. Gledam kako frizerima prodaju priče na sajmovima o škarama koje ne mogu otupiti. Ljudi to povjeruju. A naravno da će otupiti. S druge strane, više ne brusimo medicinsku opremu jer se svi ti alati sada koriste jednokratno'.

Brusionica Srašekovih

Najteže su škarice za manikiranje: malene su, trebaju biti precizne i onda su još zakrivljene

Usluge Strašekovih prilično su dostupne, najskuplja stoji 140 kuna - brušenje mašine za šišanje životinja. No svejedno i tih par desetaka kuna za nož, danas je par desetaka kuna previše za mnoge stare mušterije. 'Imamo njih koji dolaze četrdeset godina kod nas i sada nam prvi puta kažu da ih nema jer nemaju para. Jadni su. Kao i svi mi', objašnjava mi Strašek koji i nema pretjerane koristi od gradskih subvencija. Zagreb daje nepovratna sredstva malim obrtima u svrhu proširenja i poboljšanja, ali, da... Preduvjet je nepostojanje dugova, status o kojem posljednji brusilački zanatlije u Zagrebu mogu zasada samo sanjati.

Brusionica Srašekovih

Strašekovi prkose vremenu u njihovoj radionici u Ilici

Svašta su Zvonimir stariji i Zvonimir mlađi morali izoštriti u životu. Od bajuneta do nogice za čelo. Jednoj je mušteriji napravljen ključ od čistog zlata, uz to i funkcionalan. I moram priznati, solidno su izbrusili svoj optimizam. Koliko god da je loše, Strašekovima ne pada na pamet zaustaviti svoje keramičke kotače.

Preporuka uredništva