1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Novine prodaje još samo legendarni Joža

Još ne tako davno se u Zagrebu nije moglo stati na semaforu deset sekundi bez da mu netko nije pokušao prodati novine kroz prozor. Kolporteri su u međuvremenu nestali bez traga. Osim, naravno, Jože.

Zagrebački Jelačićev trg je koncem devedesetih i u nultim godinama novog stoljeća baratao s tridesetak ljudi porazmještenih pod gradskim lampama i s grlatim mantrama 'Feral', 'Večernji list', 'Jutarnji list' i inim stavkama papirnatog medijskog menija Hrvatske. A onda...

Onda se većina spojila na internet, tiraže su desetkovane, a vijesti su emigrirale na par kvadratnih centimetara ekrana pametnih telefona. U općoj apatiji su vijesti svedene na tek poneku novost iz svijeta estrade, za što je onda dovoljan i oveći monitor. Ali tako su u ekspresnom roku nakladnici i otkazali suradnju s kolporterima koji su dotada praktički iskakali iz paštete s novinama presavijenima preko ruke ili zakvačenima na kolica koja bi parkirali na neki od gradskih punktova. Nema više skoro pa niti jednog, a i tih par što je ostalo za posao veže još jedino nostalgija.

"Moglo se dobro zaraditi"

'Tu sam na trgu od 1995. Počelo je s prodavanjem 'Ferala' . Bilo nas je trideset i moglo se dobro zaraditi. Čak bi dobio i povrat poreza. Po semaforima ih je bilo najmanje sto i pedeset. Imali smo sve revije i izdanja, a tko je bio simpatičan i uslužan prodavač, stvorio bi svoje mušterije', priča mi Josip Grbac, daleko poznatiji kao Joža i kolporter s najduljim stažom u Zagrebu. Stoji na središnjem trgu već ravno dvadeset godina i od novina danas zaradi tridesetak kuna dnevno. Za mnoge je Joža gotovo nevidljiv jer mu je radno vrijeme od pola pet do pola osam ujutro. Razlog je jednostavan: s kioscima koji su otvoreni 24 sata i tik do njega, još jedino ima smisla prodavati ljudima novine u onih desetak sekundi koliko su otvorena tramvajska vrata. Mušterije ga znaju tako da imaju pripremljen sitniš u rukama, od kojega Joža dobije kunu, dvije napojnice.

Joža na 'radnom mjestu'

Nekad je 'na Trgu' bilo na desetke prodavača novina. Danas je ostao samo Joža, a i on je tamo samo rano ujutro.

Jožina poslovna shema, nakon što su redakcije prestale zapošljavati kolportere, prilično je nevjerojatna. Nekad dobije snop novina od kolege koji stoji pored stepenica za tržnicu Dolac. No sad, kada si nisu u baš "najboljim odnosima", jednostavno kupi desetak novina na kiosku dva metra dalje i prodaje svojim starim kupcima. 20 kuna dnevno primjetan je bonus na mirovinu od 1200 kuna. "Kupim, recimo, Večernji po punoj cijeni, prodam po istoj, ali dobim malo ekstra. Nemam kaj doma delat. Naučio sam buditi se oko 2, 3 ujutro. Kuham po noći", priča mi Joža oko pola osam ujutro kada mu prođe zadnja mušterija. Zna napamet njihove rasporede i veli da ih je otprilike dvadesetak.

"Dam ti sto eura ako vidiš nekog tko se smješka"

Najstariji zagrebački kolporter se nekada bavio glazbom. Svirao gitaru po Njemačkoj, hvali se da ga zna praktički cijeli zagrebački centar, a i gradonačelnik ga je u sretnijim danima znao odvesti na kavu. Zali čovjek što se Zagreb toliko uvukao u sebe i ranojutarnja situacija na Jelačić placu neusporediva je s nekadašnjom. "Ljudi se polako razilaze, nitko nema vremena za drugog. Svuda mrki pogledi bez osmjeha. Dam ti sto eura ako vidiš nekoga da se nasmije ujutro. Neka ženska me pitala kak' se mogu smijati u pet sati. Velim joj, gospođo ja cijelu noć vježbam osmjeh pred špiglom", zeza se 72-godišnjak i prepričava mi još jednu inscenaciju svojeg humora.

"Bil' je jedan i kaže 'bok, Joža'. Ja ga pitam kam' ideš. Kaže; idem u Sopot. Bio je ljut i nervozan jer mu nema tramvaja. Pitam ga koji ti broj treba. Kaže 6. Velim – sad ću ti pozvati šesticu i kao fol stisnem bez veze mobitel. I eto odjednom šestice. Prođe par dana i taj isti mi dođe i prepričava mi što se dogodilo kasnije u tramvaju. Prišla mu je neka gospođa i pitala - gospon hoćete mi reći kak' je kolega naručil tramvaj za vas. Išle su mi suze od smijeha', zagrijao se Joža. Pitam ga jesu li kada bili pozvani u redakcije novina koje su po čitave dane prodavali, jesu li dobili kakvo priznanje, zakusku, štogod...? Stari kolporter odvraća – nikad.

Joža prodaje novine

Joža se žali: 'Nema više penzionera, grad je ubijen. Ostali su samo golubovi.'

Grad je ubijen

U pola osam, Jožina kolica su ostala bez novina, vide se plastične boce i vrećice. Više, kaže, zaradi na tome nego da prodaje novine cijeli dan. "Nema na trgu više nijednog penzionera. Ne kupuju novine. Evo, bacit ću se sa katedrale ako itko uspije ovdje prodati novinu."

Sjeća se kako se prije se više čitalo. Spustio bi se saborski zastupnik i uzeo par desetaka komada. Čak su i klinci kupovali one svoje časopise. Ali, prošlo je i to. Grad je ubijen, veli. "Ovdje je ujutro kao da si na sprovodu. Ne postoji ništa, samo golubovi i ja. Kad me pitaju Joža kak' ide, jesi kaj prodal, ja im velim – odlično, evo počeli su golubovi čitat novine." Ne zvuči loše. Ako ništa drugo, imamo najpismenije golubove u regiji.

Privodim razgovor kraju i ostavljam Jožu da krene svojim putem. Pozdravljam ga kroz tramvajsko staklo i mislim o rečenici koju mi je ponovio nekoliko puta: "O meni bi trebali snimiti emisiju".

Preporuka uredništva