Novi život nepismenih u Njemačkoj

"Za mene je započeo potpuno novi život. Oduševljen sam što to uspijevam izvesti. Nisam uopće znao kakvih sve prekrasnih stvari ima u knjigama.“, kaže Ernst Lorenzen. On je u čitanju pronašao životnu radost i stekao hrabrosti za suočavanje sa svojim slabostima. Osnovao je čak i grupu za samopomoć. Samo deset funkcionalno nepismenih osoba bilo je na posljednjem sastanku u Oldenburgu, od procijenjenih 12 tisuća koliko ih ima u tom sjevernonjemačkom gradu. Oni, doduše, mogu odgonetnuti slova i pojedinačne riječi, ali nisu u stanju pisati i čitati suvisle rečenice.

Njegov hendikep koštao ga je vremena i energije. Onemogućio mu je napredak u poslovnoj karijeri, ali ga je učinio dosjetljivim. Pokušajući prikriti svoj nedostatak i biti poput ostalih postao je majstor u pronalaženju strategija i svladavanju svakodnevnog života. Imena ulica je učio napamet, a kad bi trebao dešifrirati narudžbenice, obično bi se odvezao na parkiralište: "Kroz život sam prolazio uz ogromne napore i veliku patnju.", kaže Lorenzen osvrćući se i prisjećajući se kako je sve počelo. U školi je često morao tražiti da mu se objasni. Imao je strogu i naprasitu učiteljicu koja ga je jednog dana premjestila u klupu u zadnjem redu. Tamo je trebao "pažljivo slušati". Tako je još manje razumio i naposljetku je postao ravnodušan.

Majstori obmane

Ostali učenici sa sličnim problemima pozivaju se na bolove u ruci kako ne bi morali pisati ili škilje na tekst i pretvaraju se da moraju nositi naočale jer je font premali.

"U Njemačkoj imamo predrasude su takve odrasle osoba manje inteligentne. Stoga se mnoge funkcionalno nepismene osobe pribojavaju da će se zauvijek morati suočavati s tom predrasudom", kaže Peter Hubertus o psihičkoj patnji tih ljudi. "Stoga je važno jasno reći da oni moraju biti jako bistri da bi se probili kroz život bez pisanja i čitanja." Hubertus je predsjednik i osnivački član Njemačke udruge nepismenih i neobrazovanih u Münsteru. Njegova organizacija lobira i nudi telefonsko savjetovanje i pomoć.

Promjene u poslovnom životu otkrivaju slabosti

Prije su nekvalificirane odrasle osobe obično završavale kao perači posuđa u ugostiteljstvu ili pomoćni radnici na gradilištima jer za to nije bilo potrebno znati . Danas, u eri medija i obrazovanja, nezaposleni moraju neprestano pisati zamolbe kako bi i dalje mogli primati državnu potporu. Ako traže posao, agencije za zapošljavanje pretpostavljaju da se podnositelji zahtjeva znaju koristiti računalom.

Ernst Lorenzen uči za stolara. Priprema se za ispit obrtničkog pomoćnika, a 39 godina radi u istom poduzeću. Njegov poslodavac upućen je u situaciju. "Njemu je uvijek bilo bitno kakvi su proizvodi, a oni su uvijek bili dobri. Tako sam prolazio kroz život." Ono što se danas čini jednostavnim, prije je bilo povezano s velim poteškoćama. Njegova žena i dvoje djece pomogli su mu ovladati svakodnevicom.

U nuždi se ukazuje prilika

"Razlog zbog kojeg nepismene odrasle osobe često nauče čitati i pisati su djeca. Ima i drugih razloga, recimo gubitak bliske osobe koja im pomaže u snalaženju", kaže Peter Hubertus iz Udruge nepismenih.

Kad se u, primjerice, kupovini, koordinaciji liječničkih termina ili dopisivanju više ne mogu osloniti na njihovu pomoć, mnogi se prisile da budu samostalniji. Ernst Lorenzen također se ponovno mora "otisnuti" u školske klupe. S 55 godina postat će potpuno radno sposoban. Budući da je i dosad je volio raditi te ne želi "trunuti" kod kuće, odvažio se na korak u Centar za obrazovanje odraslih. Već dvije godine intenzivno pohađa nastavu, pet puta tjedno: "Uvijek mislimo da smo sami, ali to nije istina." zaključio je prijevremeni umirovljenik.

Društveni problem

Oko 7,5 milijuna odraslih u Njemačkoj funkcionalno su nepismeni, iako su godinama pohađali školu. Do ove šokantne brojke došlo je Sveučilište u Hamburgu nakon istraživanja 2011. godine. Iz isttaživanja proizlazi i da gotovo 57 posto funkcionalno nepismenih osoba ima posao.

Diljem Njemačke postoji samo 20 tisuća tečajeva koje većinom nude Centri za obrazovanje odraslih (VHS). Margret Heuking-Seeger iz Centra jedna je od prvih ljudi u Njemakoj koja je počela držati tečajeve za ljude koji imaju poteškoća s pisanjem i čitanjem. "Kad sam se prije 25 godina počela baviti ovim, prvo sam se upitala što bih ja sada trebala činiti. Tražiti nepismene ljude po Emslandu?" No, Margret, inače pedagoginja, tada se bacila na posao. Davala je oglase, reklamirala se u liječničkim ordinacijama i župama. U gospodarski nerazvijenoj pokrajini Emsland problem se prikrivao, a pogođene osobe nisu se dobrovoljno javljale na tečaj. "Mnogi su strahovali da ne budu otkriveni."

Kako su polaznici tečaja i dalje bila izrazito sramežljivi, dana im je mogućnost korištenja zasebnog pristupa i učenja u prostorijama koja su udaljena od osnovne prostorije VHS-a. "A ako u hodniku slučajno sretnu nekog poznanika, izmisle neku laž i kažu, recimo, da su u zgradu samo svratili kako bi otišli na WC."

Učenje sa senzibilnošću, učenje sa strahom

Nastava se provodi individualno i prilagođena je polazniku. Kako bi se polaznici riješili srama, što ponekad može potrajati godinama, u knjižnicama, vijećnicama ili turističkim uredima održava se praktična nastava kako bi im se pokazalo kakvih sve događanja i manifestacija ima u njihovoj okolini. "Jer, ne smiju zaboraviti da zbog nemogućnosti čitanja i pisanja dolazi do isključenja iz kulturnog života.“, kaže Margret Heuking-Seeger.

Ernstu Lorenzenu je čitanje i pisanje postalo strast. Poznanici mu predlažu da napiše knjigu jednog dana. Možda, kaže Ernst napominjući kako bi mu to bilo vrlo važno zbog udruge za samopomoć ABC iz Oldenburga čiji je suosnivač. "Godine nisu bitne, uvijek se može učiti."