1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Novi njemački film na Münchenskom festivalu

U Münchenu je proteklog vikenda završen 23. filmski festival na kojem je prikazano više od dvije stotine filmova iz 32 zemlje s posebnim težištem na japanskoj kinematografiji. Nakon Berlinala, ovo je najveći filmski festival u Njemačkoj, na kojem nisu izostali ni gosti iz cijeloga svijeta. Njegova je posebnost što je upravo tu mjesto gdje se može napraviti inventura suvremenog njemačkog filma.

Münchenski Oktoberfest – mjesto radnje istoimenog filma Johannesa Brunnera

Münchenski Oktoberfest – mjesto radnje istoimenog filma Johannesa Brunnera

Kino i televizija u Njemačkoj su skoro potpuno ravnopravni. Jer, skoro svaki film prikazan u kinima financiran je barem djelomice novcem televizijskih postaja. S druge strane, televizijski film koji se uspješno prikaže na nekom festivalu ima velike šanse da se pojavi i u kinima. Zato su i u Münchenu predstavljene kako aktualne televizijske tako i kinematografske produkcije. Pojedini njemački filmovi i te kako su zanimljivi, ali oni u kinima uglavnom ne uspijevaju konkurirati produkcijama iz Hollywooda. Jer, ulaznica za kino u Njemačkoj košta sedam ili osam eura, neovisno o tome radi li se o osrednjem njemačkom filmu ili atraktivnim naslovima poput „Batmana“ ili „Rata svijetova“. Pa ipak, pojedini njemački filmovi i te kako su vrijedni pažnje. Recimo, igrani film „Oktoberfest“ Johannesa Brunnera, koji je u Münchenu, takoreći na domaćem terenu, proslavio svoju svjetsku premijeru.

Riječ je o filmu u stilu legendarnog djela Roberta Altmana „Kratki rezovi“. U njemu se pojavljuje 20-ak glavnih likova čiji se putevi isprepliću na Oktoberfestu, na kojem se svake jeseni u Münchenu okuplja ne samo njemački nego i svjetski jet-set. Režiser Johannes Brunner pojašnjava: „Izrazit ću se posve plakativno: to je stvarno majka svih fešti, to je fešta koja ima nevjerojatno mnogo tradicije, ona se održava već 185 godina. To je regionalna, u stvari gradska fešta koju posjećuje cijeli svijet. Unatoč tome ta manifestacija nije postala međunarodna, ona je ostala takva kakva je uvijek bila i upravo to je ono što se i želi kada se dolazi izvana.“

Film nije loš, ali mu nešto nedostaje

U Brunnerovom filmu „Oktoberfest“ pojavljuju se odlični glumci, kamera je dobra, a i priča je zanimljiva. Pa ipak, taj je film tipičan primjer raširene osrednje njemačke filmske umjetnosti. On nije loš, ali mu nešto nedostaje: on ne zadovoljava standarde međunarodnih uspješnih produkcija, a također mu nedostaje i želja za umjetničkim izražajem koji bi mogao privući zahtijevniju publiku. Tu je režiser Gordian Maugg sa svojim filmom „Zeppelin!“ bio odvažniji. On priča o ranoj njemačkoj tehničkoj povijesti. Tu se pojavljuju sin koji je očajan zbog toga što mu je otac poginuo u eksploziji letjelice „Hindenburg“ godine 1937. te unuk koji pokušava rekonstruirati prošlost svog oca i djeda. Kao i u svojim ranijim djelima, Maugg isprepliće različita vremena, suvereno miješa dokumentarni materijal s igranim filmom, boju i crno-bijelu tehniku. „Zeppelin!“ je zanimljiv i osjećajan film, jedna dokumentarna drama čije je mjesto u kinu.

No, na filmskom festivalu u Münchenu najuvjerljivije su se predstavili mladi režiseri Benjamin Heisenberg i Christoph Hochhäusler, čiji su filmovi zapaženi već u svibnju na festivalu u Cannesu. Kod obojce je očito da ne žele samo zabavljati publiku nego i odaslati određenu poruku. Hochhäusler u svom filmu „Falscher Bekenner“ obrađuje temu koja se već godinama poput crvene niti provlači kroz njemačko kino: mladi ljudi bez perspektive. Christoph Hochhäusler pojašnjava: „Ono što se rado naziva globalizacijom u stvari je pritisak da se pronađe posao, želja za prilagođavanjem zahtijevima tržišta rada, ali istovremeno i nesigurnost što se tiče samog značenja tog pojma. Svake godine se po jedno zvanje proglašava nepotrebnim, neko drugo pak nedostaje, postoji na tisuće savjeta i priručnika kako se treba ponašati i što jamči uspjeh. Ono što se pri tome gubi jest autentičnost.“

Hochhäuslerov film, koji su francuski kritičari u Cannesu slavili kao predstavnika „Novog njemačkog vala“, već je dospio na francusko i američko tržište. Na žalost, Hochhäusler u Njemačkoj još nije pronašao distributera.