1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Novi krug obećanja o reformi javne uprave

Svi se načelno slažu da hrvatski javno-upravni aparat nije djelotvoran. No njegova konkretna reorganizacija ipak ovisi o volji političara kojima se više isplati održavanje aktualnog stanja.

Između raznih točaka (ne)sporazumijevanja hrvatskih političkih stranaka i koalicija koje u neizvjesnom postizbornom procesu nastoje ustrojiti nove državne vlasti, kao jedan od prvih ističe se zahtjev za reformom javne uprave. I čim ga je grupacija Most stavila u prvi plan, dva najveća bloka koja žele pridobiti naklonost te platforme udruženih lokalnih političara, a predvođena su HDZ-om i SDP-om, reagirala su pozitivno. Zapravo, baš kao da nikad ništa drugo nisu niti željeli, doli temeljite reorganizacije podređenog im aparata koji raspolaže ovlastima i mehanizmima za vođenje javnih poslova na svim razinama. Ali što ih je u tome priječilo kroz prethodne mandate, dok su naizmjenično držali zakonodavnu i izvršnu vlast, nije poznato.

Ivan Koprić

Ivan Koprić

Ili možda ipak jest? Obično se smatra da javna uprava u Hrvatskoj predstavlja „slobodno lovište“ stranačkog kadra i njemu bliskih krugova na izdašni i razgranati plijen u vidu sinekura i raznoraznih popratnih povlastica. A također i na utjecaj koji uključuje mogućnost daljnje zarade u biznisu koji ovisi o volji i administrativnim postupcima upravnih struktura. No malo tko nadalje umije odgovoriti na pitanje što bi ustvari točno trebalo činiti s takvom sistemski korumpiranom i u mnogočemu elementarno nefunkcionalnom upravom. Je li ona glomazna, ili je problem prvenstveno u inertnosti i zastarjelim načinima djelovanja? Jesu li njezine sastavnice loše organizirane u pogledu struke ili je fatalan sam utjecaj politike na profesionalne službenike?

Naivno-romantičarske ideje

„Pozivi za reformom javne uprave su stalna pojava, svugdje, jer je inovacijski kapacitet same javne uprave, tj. njezina sposobnost da se promijeni kroz niz stalnih i potrebnih inovacija, gotovo uvijek i svuda manji od potrebnog. Zato je to i stalna tema javnih i političkih rasprava“, rekao nam je o tome prof. Ivan Koprić, predstojnik Katedre za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu i predsjednik Instituta za javnu upravu. On je mišljenja da je inovacijski kapacitet hrvatske javne uprave razmjerno slab, a da je to u vezi i sa slabim kapacitetom samog političkog sustava da generira jasne javne politike, uključujući politiku razvoja javne uprave. „Mi smo još duboko u naivno-romantičarskim idejama o ulozi javne uprave“, nastavlja Koprić, „a racionalne ideje o njezinoj ulozi u efikasnom pružanju kvalitetnih javnih usluga i podupiranju razvoja još se smatraju – osebujnim odskakanjem od 'normalnoga' pogleda na upravu“.

Srž problema i Josip Kregar, političar i sveučilišni profesor sociologije – među ostalim, sociologije uprave – vidi u političkim strukturama, tek potom u javno-upravnim: „Davanje obećanja je dio izbornog rituala. Ovog puta i s ljevice, desnice i sredine čula se ista mantra: decentralizacija i regionalizacija, reforma javne uprave i pravosuđa, pa se stekao dojam da u tim pitanjima postoji opće slaganje i jedinstvena volja svih stranaka. Nažalost, dojam je pogrešan: pod istim nazivima i političkim manifestima skrivaju se sasvim različiti sadržaji. I dok o reformi govore svi, tek malobrojni vode računa da to nije rutinski zahvat protiv birokracije i suvišnog troška.“

Josip Kregar

Josip Kregar

Pa, u čemu bi se onda sastojao takav jedan proces? Kregar smatra da bi cilj trebala biti jeftinija, a djelotvorna uprava koja ne bi bila ovisna o političkim imenovanjima stranačkih kadrova. U središnjoj upravi, po njegovu mišljenju, glavni je problem loša koordinacija pretjeranog broja tijela koja provode odluke. Otkako je Hrvatska samostalna i demokratska zemlja, došlo je i do inflacije „zapovjednih činova“: na svakih nekoliko zaposlenih dolazi po jedan šef, a to je povećalo trošak hijerarhije i rizik rasipanja. Na lokalnoj razini, pak, u prvi plan dolazi broj i veličina jedinica uprave te nedostatak regionalnog sloja.

Sistemska narav problema

Ovaj naš sugovornik uočava i da reforma tako ne bi smjela biti samo jačanje financijske moći već stvarni prijenos nadležnosti na regije, no također dolazi do zaključka kako se ne uviđa da to ne ide bez ideja samouprave i bitne demokratizacije političkog sistema gradova i općina. „S druge strane, uprava nam i nije tako velika koliko je nekvalitetna. Negdje ima previše, a drugdje premalo ljudi. Svaki veći zahvat bio je i skok u broju zaposlenih. Pozivanje na Europu dovelo je do nekritičke imitacije naziva i broja tijela, a ne i do promjene u načinu rada i razmišljanja. Ali važna novost je da traženje reformi nije posljedica takvih uzora, već izvornog osjećaja da ovako ne ide dalje“, rekao je Josip Kregar za DW.

Da je problem u praktičnoj organiziranosti uprave za koju je odgovorna politika, ističe i Koprić: „Problem je sistemske naravi. Ako se primijene organizacijska načela koja su važila prije 100 godina, onda ćemo imati i javnu upravu kakva je bila u to doba. Premda su pitanja i problemi kojima se ona treba baviti, složenošću daleko nadmašili one otprije 100 godina.“ Stoga bi zadatak politike trebala biti ne samo racionalna teritorijalna reorganizacija, o kojoj se ovih dana često govori, nego i racionalna organizacija središnje državne uprave o kojoj se uglavnom šuti. A potom, riječima Ivana Koprića, slijedi bavljenje motivacijom službenika, uvođenje metoda modernog menadžmenta i druge mjere. Naravno, ukoliko su unisone reformske najave iole ozbiljne i vjerodostojne, a ne tek znana politikantska podvala.

Preporuka uredništva