1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Novi film Wima Wendersa u njemačkim kinima

Kada je «Don’t come knocking» premijerno bio prikazan na filmskom festivalu u Cannesu, nakon predstave publika ga je nagradila burnim aplauzom. Mnogi su kritičari upravo taj film smatrali favoritom u utrci za Zlatnu palmu. No, Wenders se kući vratio praznih ruku. Ipak, publika, ali i većina kritičara složili su se da je to najbolji film najpoznatijeg njemačkog redatelja u posljednjih dosta godina.

Ekipa filma «Don’t come knocking» na filmskom festivalu u Cannesu

Ekipa filma «Don’t come knocking» na filmskom festivalu u Cannesu

Prve scene filma jako podsjećaju na reklamu poznate marke cigareta koja se često prikazuje upravo uoči kino-predstava: kauboj koji jaše kroz divlje-romantični pejzaž američkog Zapada. Širina pred njim je ogromna i na trenutke se čini da će ga progutati. Sve se događa na velikom platnu, a boje i glazba upotpunjuju sliku. U sljedećoj sekvenci upoznajemo i jahača. On je Howard Spence, ostarjeli glumac u holivudskim kaubojskim filmovima koji je pobjegao sa seta svog posljednjeg filma. On je u teškoj životnoj krizi, smisao više ne vidi ni u poslu, a njegovi veliki uspjesi jako su daleko iza njega. Izgubio je čak i reputaciju šarmera koja ga je nekada pratila. Zatečen u takvoj situaciji, Spence odlučuje, nakon mnogo godina, opet posjetiti majku. Spence je zbunjen. Podatak da ima dijete posve mu je nov. Tek se lagano prisjeća brojnih žena koje su prošle kroz njegov život i to pokreće njegov već umorni mozak. Na koncu odlazi u potragu za svojim djetetom i njegovom majkom, ženom koju je nekada volio i koju bi sada želio natrag.

Spoj tipičnih motiva

Wim Wenders o svom junaku kaže: «To je priča o čovjeku koji je prekasno shvatio da je zapravo propustio čitav vlastiti život. Sada se, u najdoslovnijem smislu riječi, želi ponovo uključiti. Ima sina o kojem ne zna ništa, po svemu sudeći ima i kćer, tu su naravno i brojne žene koje je ostavio za sobom. Zapravo je uvijek mislio samo na sebe, a sada pokušava nadoknaditi ljubav, no to, naravno, nije jednostavno. Nakon 30 godina nije baš uputno zaprositi nekoga. To rijetko ispadne dobro.»

No, Howard brzo shvaća da se život ne da vratiti unatrag. Doreen, majka njegovog sina, već dugo ne čeka na njegov povratak, pa i Gabriel, njegov ponovno pronađeni sin, pomalo zazire od oca kojega nikada nije vidio i koji se jednostavno niotkud stvorio.

Wim Wenders i u ovom je filmu ponovno spojio sebi svojstvene i tipične motive: potragu za davno izgubljenim članom obitelji, lik samotnjaka i njegov pokušaj ponovnog integriranja u društvene tokove.

Poslastica za fanove

I forma je tipična za Wendersa i nalikuje na njegov veliki međunarodni uspjeh «Paris, Texas», u kojem je radio sa Samom Shepardom. «Don’t come knocking» je ponovno film ceste, s puno krupnih planova pejzaža i zadivljujućih ostvarenja kamerom. No, riječ je i o još jednom promišljanju o filmskom stvaralaštvu: «Howard Spence u svojem je životu uvijek igrao usamljene junake, a to je s vremenom i sam postao. Odigrao je sve te glavne uloge, ali u životu sve se svelo samo na sporednu ulogu. U vlastitom je životu uvijek bio samo statist», kaže Wenders.

«Don’t come knocking» zapravo je klasični wendersovski film. I to sa svim svojim manama i vrlinama. Vizualna snaga, prekrasne slike koje podsjećaju na djela Edwarda Hoppera, elegantni filmski postupci, nježno ophođenje s glazbom...: nitko to ne zna tako dobro kao Wenders.

Slabosti ovoga filma su, kao i u nekim drugim njegovim ostvarenjima posljednjih godina, u samoj priči. Gledatelj stječe dojam da je sve to zapravo već čuo i vidio. Priča o usamljenom starom junaku koji kreće u potragu za vlastitom prošlošću nije nimalo originalna i u drugom se dijelu filma topi u predugačkim dijalozima.

Riječ je dakle o filmu koji će za Wendersove fanove biti prava poslastica, kojih, naročito u inozemstvu, ima jako puno, puno više nego u domovini.