1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Novi boom stare droge – LSD opet u (znanstvenoj) modi

Desetine liječnika i istraživača LSD su koristile u terapijske svrhe, sve dok on nije prerastao u psihodeličnu pomodarsku drogu hipija, nakon čega je svrstan među droge koje se više nisu smjele koristiti u medicini. Čini se da je histeriju danas zamijenilo trezveno znanstveno promatranje stvari.

Doživio stotu: Albert Hofmann, švicarski kemičar i izumitelj LSD-a

Doživio stotu: Albert Hofmann, švicarski kemičar i izumitelj LSD-a

Švicarski kemičar Albert Hofmann 11. je siječnja proslavio svoj 100. rođendan, i to ne samo u krugu obitelji, nego i sklopu znanstvenog kongresa što je u njegovu čast održan u Baselu. Hofmann je 1943. godine otkrio sintetičku drogu dietilamin lizerginske kiseline, bolje poznat pod imenom LSD, koja je godinama slovila kao sredstvo protiv teških psihičkih poremećaja. Desetine liječnika i istraživača LSD su koristile u terapijske svrhe. Šezdesetih godina LSD je prerastao u psihodeličnu pomodarsku drogu hipija koji su prosvjećenje tražili u proširenju svijesti. Oko te tvari počela su se lomiti politička koplja, nakon čega je LSD svrstan među droge koje se više nisu smjele koristiti u medicinske svrhe. Čini se da je histeriju danas opet zamijenilo trezveno znanstveno promatranje stvari.

Slučajno do otkrića

Nastojeći razviti sredstvo koje će istodobno izazivati trudove i aktivirati krvotok, Albert Hofmann, kemičar švicarskog koncerna Sandoz, slučajno je u laboratoriju stvorio halucinogenu tvar. Prethodno je, naime, bio eksperimentirao alkaloidima ražene glavice čije djelovanje može potrajati osam sati, kako se mogao uvjeriti u pokusima na samome sebi. Zašto su se Hofmannovom otkriću najviše obradovali psihijatri, opisuje Franz Vollenweider, voditelj skupine istraživača psihoaktivnih lijekova na psihijatrijskoj sveučilišnoj klinici u Zürichu: «Moglo bi biti zanimljivo da psihijatar svoje pacijente bolje razumije, ako iznutra doživi malu psihozu u početnom stadiju. Godinama kasnije se smatralo da bi se to moglo upotrijebiti u psihoterapijske svrhe i to na način – kako se relativno dobro pokazalo – što će te tvari moći olakšati pristup potiskivanju svijesti, tj. tragovima sjećanja.»

Renesansa LSD-a kao lijeka

Franz Vollenweider i njegov tim dio su još uvijek plahe renesanse korištenja LSD-a i drugih psihoaktivnih tvari u terapijske svrhe. Jer, osim slučajnog Hofmannovog otkrića LSD-a, u molekularnoj strukturi tog izuma postoji i jedna druga osebujnost. Kako je Hofmann utvrdio 1958. godine, tvar što ju je proizveo na sintetski način, u sličnom se obliku može naći i u prirodi, u takozvanim čarobnim gljivama Meksika. Psilocibin – naziv je djelotvorne supstance u tim gljivama. Da Franz Vollenweider za svoja istraživanja na dragovoljcima koristi uglavnom te gljive, ima jednostavno i sasvim praktično objašnjenje: «Ja osobno radim s psilocibinom, jer djeluje kraće, a ima i doduše ne baš iste, ali slične biokemijske mehanizme. Sam LSD ne koristimo zbog njegovoga neobično dugog djelovanja. Kada bi iskrsnula pitanja o međusobnim razlikama, tada bismo i time opet započeli.»

Sredstvo protiv psihičkih poremećaja?

Između 1943. i sredine 60-ih godina objavljeno je približno tisuću kliničkih studija o LSD-u i psilocibinu. No, što točno danas želi znati istraživač koji se specijalizirao za to dugo zapostavljeno područje? «S jedne strane nas zanimaju odnosi i veze između stanja kakva se mogu opaziti pod utjecajem droga i halucinogena. Želimo ih kartografirati kako bismo ih bolje razumjeli i mogli suzbiti, ali i s obzirom na ideje da određena psihična oboljenja izazivaju takva stanja kao što su šizofrenija ili halucinacije. Možemo li na njih utjecati, možemo li razviti nove lijekove, proučavajući promjene stanja svijesti?»

Ohrabrujući početni rezultati

Franz Vollenweider i njegov tim nisu jedini stručnjaci koji su se ponovo posvetili proučavanju LSD-a i psilocibina. Na Sveučilištu u Harvardu trenutno se istražuje može li se i kako LSD upotrijebiti u terapiji za sada neizlječive, trajne glavobolje. Franz Vollenweider navodi još jedan primjer, ne ustručavajući se pritom pogleda u budućnost svojih vlastitih istraživanja: «U Arizoni je u tijeku studija na psihičkim pacijentima. Znamo da serotoninski sustav ima veze s njihovom bolešću. A budući da ove tvari djeluju na taj sustav serotonina, nadamo se da ćemo moći pomoći tim pacijentima. Već postoje jaki pokazatelji da nakon terapije psilocibinom na više dana dolazi do splašnjavanja simptoma. Mi u Zürichu sada nastojimo dokučiti taj mehanizam. To je posao s kojim sada polako počinjemo.»