1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Nove ideje za kino budućnosti

Na ovogodišnji Filmski festival u Berlinu pozvano je oko 300 mladih talentiranih ljudi iz cijelog svijeta. U radionicama popratnog programa "Berlinale Talent" oni uče od profesionalaca i eksperimentiraju s novim formama.

Koliko dugo je potrebno kako bi se predstavila neka ideja za film? Sharofat Arabova na raspolaganju ima točno tri minute. Ova 29-godišnja žena iz Tadžikistana sjedi na pozornici berlinskoga kazališta „Hebbel am Ufer“ i govori. Njoj preko puta sjedi jedan mladi producent iz Francuske, u ruci drži olovku i zapisuje.

Stolice u dvorani su poslagane u dva reda. U onom vanjskom sjede mladi redatelji, u unutrašnjem producenti i ljudi koji se bave prodajom filma. Ono što mladi ovdje uče je u što kraćem vremenu predstaviti sebe, svoje ideje, filmove. Nakon što su istekle njezine tri minute, na red dolazi netko drugi. Ona sama započinje novi razgovor, ovoga puta s jednim producentom iz Meksika. Ovakav „speed matching“ je kako kaže Arabova, izuzetno dragocjen. Posljednji film je snimila u Indiji, a sada se nada da će u kontaktu s kolegama sa Zapada dobiti nove ideje i nove inspiracije.

Speed Matchin u Berlinu

"Speed Matchin" u Berlinu - samo tri minute za predstavljenje ideje

Savjeti profesionalaca

Cilj „Berlinale Talenta“ je i ovoga puta učenje novog, razgovor sa starijim kolegama i prije svega – povezivanje sa scenaristima, redateljima, producentima, montažerima iz cijelog svijeta. Ovaj popratni program Berlinalea odvija se po 12. put. Mladi ovdje mogu sudjelovati u radionicama koje vode profesionalni filmaši, glumci, snimatelji. Prijava za ovogodišnji „Berlinale Talent“ je bilo oko 4.167, no mjesto je dobilo svega njih 300. Tečajevi, predavanja i radionice se odvijaju na engleskom jeziku. A naslov ovogodišnjeg programa glasi: „Ready to play? Breaking the rules“. Riječ je o preispitivanju ustaljenih filmskih formi i traženju novih, alternativnih.

Katerina Cizek to već odavno čini. Ova mlada kanadska redateljica dokumentarnih filmova pokrenula je prije nekoliko godina projekte za internet koji su drugačiji od ustaljenih. Primjerice, u filmu „Out my window“ („S mog prozora“), portretirala je stanovnike višekatnica u različitim velegradovima svijeta i za ovaj film bila nagrađena nagradom Emmy. U Berlinu ona drži predavanja i razgovara s mladima. „Pomoću interneta možete stupiti u kontakt s više ljudi nego u normalnom životu. Pitajte ih za mišljenje. Promijenite temu ako vidite da odaziv nije dobar. I budite svjesni toga da svaki projekt može i – propasti prije vremena“, kaže Cizek.

Od Berlinalea do Cannesa

Ovogodišnji plakat programa Berlinale Talent

Ovogodišnji plakat programa "Berlinale Talent"

No, usprkos njezinom upozorenju, mladi se naravno nadaju uspjehu i to međunarodnom. Njega je već iskusio Ritesh Batra. Ovaj mladi indijski redatelj je prije dvije godine bio gost „Berlinale Talent Campusa“ (kako se ovaj popratni program tada još zvao). Od tada se u njegovom profesionalnom životu promijenilo puno toga. U Berlin je tada stigao s idejom za film – jedna indijska kućanica svakog dana preko posebnog kurira svome suprugu u podne šalje ručak. To samo po sebi nije čudno, to je zapravo u indijskim gradovima uobičajena praksa. No, greškom kurira, njezini obroci ne dolaze do supruga već do jednog udovca. Prijateljstvo ovo dvoje usamljenih ljudi stoji u središtu ove filmske priče.

Batrin scenarij je tada u Berlinu jako dobro primljen. Privukao je jednog njemačkog koproducenta i film „Luchbox“ je snimljen. Na Filmskom festivalu u Cannesu osvojio je nagradu publike i kasnije pozvan i na Festival Sundance. „Berlin je za mene bio odlučujući. Ovdje sam počeo s realizacijom svog projekta“, kaže Batra i dodaje da se zato i vratio kako bi mladima mogao pričati o svom filmu i svojem iskustvu.

Anthony Chen (lijevo) i Ritesh Batra (u sredini)

Anthony Chen (lijevo) i Ritesh Batra (u sredini)

Istomišljenici na zajedničkom putovanju

Slična priča kao Batrina je i ona Anthonija Chena iz Singapura. I on je 2012. godine sudjelovao na ovom programu, a prošle je godine za svoj film „Ilo Ilo“ dobio nagradu Zlatnu kameru u Cannesu kao najbolji film prvijenac. „Snimanje filmova je za mene jedna vrsta usamljenog putovanja. Čovjek se stalno pita ne bi li bilo bolje raditi nešto drugo. No, kada sam bio u Berlinu upoznao sam mnoge istomišljenike i shvatio da nisam sam. I to me ohrabrilo“, rekao je Chen.

Ovaj osjećaj zajedništva u Berlinu je osjetila i mlada francuska producentica Marie-Emmanuelle Hartness. „Ovdje nema pritiska konkurencije. Potrebni smo jedni drugima kako bismo ostvarili planove“, rekla je Hartness koja je ove godine po prvi put na Berlinaleu. Oduševljena je i jedino na što se žali su termini radionica i predavanja. „Mi ovdje radimo do kasno i zato propuštamo vidjeti filmove na Festivalu“, kaže ona. Radionice i predavanja obično završavaju oko 18 sati, poslije slijede večere i druženja za sklapanje kontakata. Za filmove u službenoj konkurenciji mladi doista nemaju vremena. No, s druge strane, zar je doista toliko važno vidjeti današnje filmove kada se može raditi na razvoju kina budućnosti?

Preporuka uredništva