1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Novac ne poznaje (ni njemačku) granicu

Njemački proizvodi i dalje imaju veliki ugled u svijetu. A i kad neki strani investitor postane vlasnik neke njemačke tvrtke mediji brzo govore o "rasprodaji". No o najvećim transakcijama se zapravo malo zna.

Prije svega su Kinezi došli na glas da po Njemačkoj "kupuju što stignu": proizvođača industrijskih robota KUKA, proizvođača specijalnih pumpi za beton Putzmeister, proizvođača specijalnih strojeva iz Münchena Krauss-Maffei... Sve do koncerna za preradu otpada EEW (Energy from Waste) kojeg je ove veljače preuzeo kineski holding Bejing Enterprises za milijardu i 438 milijuna eura.

Ali već kad spominjemo EEW, tek rijetko se spominje da su i do tada vlasnici zapravo bili - Šveđani, odnosno tamošnji investitor EQT. Jer u tim transakcijama i "rasprodaji" njemačkih tvrtki nisu uvijek umiješane kineske tvrtke. A makar ima i drugih primjera, to ne mora biti tako loše ni za njemačku tvrtku niti za potrošače u svijetu koji traže "njemačku kvalitetu". Podsjetimo na neke transakcije iz prošlosti glasovitih "njemačkih" tvrtki.

Grundig

Možda su još vaši djedovi slušali glazbu iz impozantnih Grundigovih radija, slušali ploče s Grundigovih gramofona (ili čak magnetofona!) dok su možda tek maštali i o televizoru tog glasovitog njemačkog proizvođača, osnovanog još 1930.

I danas u prodavaonicama električnih proizvoda stoje televizori i električni aparati Grundig - ali onaj "pravi" Grundig je morao proglasiti bankrot još 2003. Godinu dana kasnije je marku Grundig od stečajnog upravitelja preuzeo turski proizvođač električnih proizvoda Beko Elektronik - što je tvrtka u vlasništvu Koç Holding. Grundig u Njemačkoj još uvijek postoji: 2003. je Grundig u svom matičnom Nürnbergu zapošljavao 1.230 suradnika. Ovog travnja je turski vlasnik objavio da i preostalih 72 zaposlena definitivno iz Nürnberga i sele u Neu Isenbug.

WMF

Württembergische Metallwarenfabrik je mnogo poznatija po svojoj kratici - WMF, marki koja se "u boljim kućama" u Njemačkoj već desetljećima obavezno mora naći na priboru za jelo, posuđu, a kasnije i na nekim kućanskim aparatima poput aparata za kavu.

I makar ona doista još postoji u Geislingenu, u proteklih dvadesetak godina je prolazila kroz teška vremena. Naime, to je tek jedna od brojnih njemačkih tvrtki koje su početkom ovog stoljeća postale žrtvom međunarodnih investitora. Jer među špekulanatima se pročulo kako među njemačkim malim i srednjim, često i obiteljskim tvrtkama koje su se u neko doba odvažile postati dioničko društvo ima čitavo mnoštvo odličnih prilika za zaradu.

Njihova uprava je bila previše "staromodna": brinula se za proizvodnju, kvalitetu i prodaju - ali nije znala "trikove" kako povećati vrijednost svojih dionica. Možda da spomenemo i suprotan primjer, odličnu tvrtku Dräger gdje je obitelj vlasnika u pravo vrijeme otkupila vlastite dionice.

Tako je često stvarna vrijednost - brend, pogon, zemljište, ponekad i lanac trgovina... -  prelazila nominalnu, dakle ukupnu vrijednost dionica. To je bila prilika za "napad" i neprijateljsko preuzimanje, prodaju njenih dijelova - i odličnu zaradu.

Interes špekulanata

China Schuhfabrik Fabrik Herstellung Schuhe (picture-alliance/dpa/L.Jianbing)

Interes špekulanata je naravno prije svega dobit. "Provjerena" njemačka kvaliteta onda može biti manje važna...

WMF na sreću nije zadesila takva sudbina koja je često značila kraj. Primjerice, jedan, nekoć industrijski koncern Mannesmann je koštala opstanka već činjenica da se komunikacijski britanski koncern Vodafone svakako želio dočepati samo "jedne grožđice iz njenog kolača", njene mreže mobilne telefonije D2. Ali i bez takvog "konačnog udarca" je WMF prolazio kroz teška vremena. Bio bi sada dug popis svih financijskih institucija koje su kupovale i prodavale svoje suvlasništvo u WMF-u, kako iz Njemačke (Deutsche Bank, Munich Re, Württenbergische Versicherung...), tako i iz inozemstva (austrijska Fiba-Gruppe, Helvetic Group, također švicarski Capvis, američki fond Kohlberg Kravis Roberts & Co - da spomenemo samo neke od njih).

Stari "WMF-ovci" iz švapskog Geislingena - a već i iz Porschea ili Mercedesa u nedalekom Stuttgartu je poznato da je tamošnjim metalcima i greška od stotinke milimetra nešto što jednostavno ne mogu otrpjeti - s nezadovoljstvom su morali gledati što se to događa u "njihovoj" tvornici. Jer interes ulagača je bio jasan: povećati dobit, ako treba i premještanjem proizvodnje na Daleki istok. Vrhunske i najskuplje serije kuhinjskog pribora su se i dalje proizvodile u Njemačkoj, ali pod znakom WMF su se počele prodavati i stvari koje su te stare njemačke majstore dovodile na rub srčanog udara.

Treba reći i da se ta poslovna politika špekulanata - barem financijski, isplatila. Prodavač, to je na koncu bio upravo spomenuti američki fond KKR, je ovog svibnja za svoj udio u WMF-u "ubrao" 1,7 milijardi eura, a kupac je bio francuski Societe d'Emboutissage de Bourgogne, poznatiji po kratici SEB. Ova francuska tvrtka poznata i kao vlasnik tvornice kućanskih aparata Moulinex, već je ionako marljivi sakupljač "njemačkih" tvrtki: u njenom vlasništvu su i proizvođači kućanskih aparata Rowenta i Krups koji su također nekoć bili pojam za svaku (njemačku) domaćicu.

Ali i dalje postoje, svaki sa svojom zadaćom unutar francuskog koncerna: Rowenta je određena da se usredotoči na tehniku glačanja, kod Krupsa - koji je, slično Grundigu zapravo proglasio stečaj još 2001. - se to pak svodi samo na distribuciju proizvoda kojima u nekoj dalekoj tvornici lijepe natpis nekadašnjeg njemačkog proizvođača iz Solingena. WMF je za Francuze dragocjena akvizicija zbog njegovih uređaja za profesionalnu gastronomiju, a kod pribora za jelo i posuđa su upozoreni da se od njih očekuje "veća dobit".

KUKA

Ispod natpisa po njemačkim medijima kako "Kinezi kupuju Njemačku" najčešće stoji fotografija jednog od nebrojenih industrijskih robota tvrtke Keller und Knappich Augsburg osnovane još 1898. - poznatiji po kratici te četiri riječi, KUKA. Primjer za takvu "rasprodaju" je i veoma loše - i veoma dobro odabran, jer zapravo pokazuje nešto sasvim drugo od rasprodaje. Ovog njemačkog metalurškog giganta s preko 12 tisuća zaposlenih građani koji ne rade u nekom industrijskom pogonu možda znaju tek po natpisu na specijalnom kontejneru starijih kamiona za odvoz smeća. Ali taj sektor je već odavno preuzela (njemačka) tvrtka Tadano Faun.

KUKA se u svojem postojanju bavila svačim i proizvodila svašta - od stupova dalekovoda i aparata za specijalno varenje pa do upravljačkih sustava za njemačke tenkove i oklopna vozila. I vlasnika je bilo mnogo - nakon rata je neko vrijeme bila i u vlasništvu obitelji Quandt, mnogo poznatijoj po njihovoj tvornici automobila BMW. No pravi uspjeh tvrtke je počeo 1973. kad je predstavljen Famulus - prvi industrijski robot te tvrtke u doba kad su te, prije su pretežito bile sive a danas su obično živih boja, čelične hidraulične "ruke" robota tek počele svoj slavodobitan pohod u sve tvornice svijeta.

Naravno da su i u Kini veoma brzo naučili cijeniti te njemačke "umjetne radnike" koji su možda skupi u nabavi, ali su brži i precizniji od bilo kojeg fizičkog radnika na traci - i nikad nisu bolesni, ne traže bolovanje niti moraju na WC. KUKA je poslovala i s kineskim proizvođačem kućanskih aparata Midea iz Fošana nakon što je ta kineska tvrtka uopće postala tako velika da se zainteresira za proizvode jedne KUKA-e.

Kineski put

U raspravama o rasprodaji njemačkog znanja, tehnologije i radnih mjesta, povijest kineskih tvrtki koje sad kupuju njemačka tradicionalna poduzeća stvari čini obično samo još gorima: Midea je počela postojati 1968. kada je - u međuvremenu jedna od najbogatijih osoba našeg planeta He Xiangjian - počeo proizvoditi čepove za plastične boce. Sedamdesetih su u radionici počeli proizvoditi i malene električne ventilatore, a sredinom osamdesetih onda i klima-uređaje - danas je najveći proizvođač takvih uređaja u Kini, a proizvodi i druge kućanske uređaje svih vrsta.

China Shanghai Midea Konzern übernimmt Kuka (picture-alliance/dpa/Jing Wei)

Midea je kineski gigant - koji također ima problem s time gdje uložiti kapital

Bez obzira što mislili o hladnjacima bivšeg proizvođača čepova za plastične boce, tu dolazimo do prve velike prednosti Kineza: zato jer i mi ipak uredno kupujemo njihove proizvode, raspolažu golemim kapitalom - kojeg nekamo žele uložiti. Midea je bila zainteresirana investirati novac u dionice KUKA-e i ovog svibnja je dala ponudu dioničarima koja se jedva može odbiti: 115 eura za dionicu, čak 35% više od onoga koliko se ona trgovala na burzi, ukupno 4,6 milijardi eura. Isto tako je najavljeno kako kineski ulagač "ne želi preuzeti većinu" u KUKA AG - ali ta najava nije dugo trajala: već u kolovozu ove godine je objavljeno kako Midea već ima gotovo 95% dionica tvrtke KUKA.

Drugi problem kod Kineza - i golema bojazan Zapada jest njihova želja za najnovijom tehnologijom. U nekim akvizicijama se to doista događa, ali opet: KUKA je tu loš primjer. Ugovorom je kineskom investitoru zabranjeno preuzeti "know-how" njemačkog proizvođača, zabranjeno mu je čak preuzeti i popis mušterija i poslovnih partnera KUKA-e sve do 2023. Njemačkom proizvođaču se jamči i postojanje i neovisnost - i Kinezi mogu biti zadovoljni i s takvim sporazumom. Jer, zašto uništavati tako dobru tvrtku kao KUKA - pogotovo ako ste vlasnik?

Crne ovce i "dobri prijatelji"

Naravno, nisu sve akvizicije vezane takvim ugovorom i jamstvom neovisnosti kakva je dana tvrtki KUKA, sve do prilično nejasne priče o propalom preuzimanju njemačke zračne luke Frankfurt Hahn - kojom se sada bavi državno odvjetništvo. Kinezi su "trn u oku" njemačkoj javnosti i po tome što su i fondovi kojima se kupuje u inozemstvu veoma često s prilično nejasnim, državno-privatnim strukturama s kojima "normalan" konkurent jedva može konkurirati. Ali to se ne odnosi samo na Kineze, tako je to bilo i u doba kad su ruski tajkuni plivali u novcu i kupovali tvrtke po zapadu - i bio je pravi šok za Nijemce već kada je 2007. Gazprom postao glavni pokrovitelj nogometne momčadi Schalke 04.

A dok je pažnja njemačke i europske javnosti prije svega usmjerena na takve kupnje "prebogatih" istočnjaka, zaboravlja se jedna notorna činjenica: kineski investitori jesu prisutni i za tridesetak transakcija u ovoj godini su za njemačke tvrtke odvojili preko 8 milijardi eura, ali nipošto nisu jedini - i sad, tvornicu ručne prtljage Rimowa su kupili Francuzi.

A Kinezi nisu ni najveći. Samo u 2015. su investitori iz Sjedinjenih Američkih Država preuzeli 98 njemačkih tvrtki i kompanija, iz Velike Britanije njih 45, iz Švicarske 35, iz Francuske 32, čak i iz Nizozemske su ulagači preuzeli 23 tvrtke u Njemačkoj. A sad bolje da i ne počinjemo popis tvrtki i u Kini i u svijetu koje su preuzele - njemačke tvrtke.

Osram

I na kraju jedan primjer "preuzimanja" koji to zapravo nije, ali jest sve veća opasnost. Jer su sve milijarde o kojima je do sada bilo riječ, doslovce tek sitniš za ove transakcije.

"Osram je svjetlost", poznati je slogan proizvođača - danas više ne možemo tek reći žarulja. Počeo je još u Berlinu 1919. patentiranom niti za žarulje što je bila legura osmija (76 element) i volframa (74 element) - dakle os-ram. Nakon žarulja, Osram - danas sa sjedištem u Münchenu, proizvodi sve moguće svjetlosne uređaje, ima preko 32 tisuće suradnika u 33 pogona u 14 zemalja i zapravo mu odlično ide.

Ide mu tako dobro da se zapravo želi odvojiti od sektora za kućanstvo i proizvodnju "običnih" izvora svjetla u samostalnu tvrtku Ledvance - od LED i Advance što bi trebalo ukazivati na naprednu tehnologiju. Ali nisu svi vlasnici suglasni s tim planovima: već i Siemens (17% vlasništva) se protivi takvoj podjeli, ali protivljenja ima i s druge, još važnije strane.

O tome ne želi čuti ni Union Investment, zajednički investicijski fond njemačkih zadružnih banaka (Volksbank) i u znak prosvjeda je ovog proljeća taj fond čak smanjio učešće u vlasništvu u Osramu. U međuvremenu se i za Osram interesira jedan kineski holding tako da mu je i vrijednost dionica gotovo na rekordnoj razini, ali to je druga priča.

Znate li tko je vlasnik?

Mnogo važnija je priča o Union Investmentu - i čitavom nizu drugih i sličnih investicijskih kuća. Samo ovaj njemački fond upravlja kapitalom od preko 268 milijardi eura i zapravo je time relativno skromnih razmjera. "Pravi" igrači su fondovi poput američkog BlackRocka koji upravlja kapitalom od 4,89 bilijuna (ne, nije greška i brkanje milijuna, milijardi i bilijuna: to je 4,890.000.000.000 američkih dolara). Predsjednik tog fonda Rob Kapito je ovog tjedna objavio da su i oni tek "sitna riba" i da fondovi poput njegovog trenutno upravljaju imovinom u vrijednosti od 70 bilijuna eura.

Mnogi od njih - to nisu samo mirovinski fondovi, osiguranja i institucije nego i "obični" građani sa sumnjivo mnogo nula na svom bankovnom računu - ne žele se ili se uopće ni ne znaju "mučiti" s burzama i vrijednosnicama. Zato se kao vruće žemlje prodaju takozvane ETF, Exchange traded fund - fondovi čvrsto vezani za uspjeh ili neuspjeh nekog od većih burzovnih indeksa: DAX, Osram je u tehnološkom indeksu MDAX, Dow Jones... Birajte i kupujte ove indirektne dionice tih investicijskih fondova.

USA Roboter Zentrale vom Finanzkonzern BlackRock in New York (picture-alliance/dpa/BlackRock)

O "pravim" igračima i suvlasnicima čitavog niza tvrtki u svijetu se zapravo veoma malo zna u javnosti...

Naravno, jedini način koji imaju ti fondovi da ispune očekivanja ulagača jest - da kupuju dionice tih tvrtki koje i jesu u indeksima. Tako i jest jedan BlackRock suvlasnik baš SVIH njemačkih koncerna izlistanih u DAX-u, a to znači doslovce najtežu kategoriju njemačkog gospodarstva: 5,7% u Daimleru i Lufthansi, u BASF-u 6,7%, Adidasu 6%, osiguravatelju Allianz 6,2%, Eon 6,5% i tako dalje i tako dalje...

Samo BlackRock je u DAX-u prisutan s oko 50 milijardi dolara, a on nipošto nije jedini. Vanguard Group, Paulson, FMR, Capital World Investor, State Street Corporation, JP Morgan, Northen Trust Corporation... Neki uglavnom djeluju samo u SAD-u, neki su već odavno postali, ponekad i pojedinačno najveći suvlasnici tvrtki i poduzeća i u Njemačkoj.

Već i ekonomski stručnjaci - i njemački Ured za zaštitu tržišne utakmice, upozoravaju kako je to "kapitalizam 21. stoljeća" gdje u nekom trenutku nestaje i bilo kakvog natjecanja među tvrtkama jer je svuda isti (su)vlasnik. I taj vlasnik ne može prodavati dionice te tvrtke jer je vezan tim famoznim ETF-om. A to je pravi problem s kojim se susreće današnji poslovni svijet, ne tek pokoja akvizicija pojedine tvrtke negdje u svijetu.

 

Preporuka uredništva