1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Novac "gastarbajtera" može biti slatka zamka za nacionalna gospodarstva

Dugo nitko nije ni pomislio da bi moglo biti drugačije nego da gospodarska središta pozitivno utiču i na nerazvijene krajeve koji onda i sama kreću putem uspjeha.

default

Ulice Prištine pune su i luksuznih automobila - iako je teško zamisliti, tko "normalan" na Kosovu može toliko zaraditi

Jedan od elemenata tog razvoja je i ekonomska migracija - dakle svi oni koji su krenuli trbuhom za kruhom i koji barem dio novca koji zarađuju u razvijenim zemljama vraćaju u staru domovinu. I tu se vjerovalo kako je to jedini i najbolji put da ta stara domovina krene putem gospodarskog razvoja. Ali polako i ekonomisti uviđaju da to nije baš uvijek tako - osobito u ekstremnim slučajevima kada novac koji šalju "gastarbajteri" čine popriličan dio ukupnog prihoda siromašne države. Tamo takav novac može biti slatka zamka gdje će takva država pasti u još dublje siromaštvo.

Troši se - ali ne investira

Već na primjeru Kosova može se vidjeti da teorija "zvjezdastog razvoja" ima svoje granice: da, točno - i na Kosovu se gradi na svakom uglu, na cestama je sve više novih i ne baš jeftinih automobila. Novac u velikoj mjeri stiže iz inozemstva - prema nekim procjenama, 15 do 20% čitavog BNP-a Kosova ovisi o uplatama kosovskih gastarbajtera u svijetu. Ali taj novac zapravo se slijeva u "slijepu ulicu" - Muhamet Mustafa iz prištinskog ekonomskog instituta Riinvest: "Taj ogroman novac iz inozemstva odlazi uglavnom driektno u građevinski sektor, ali ne u područja koja stvaraju prihode i nova radna mjesta. Na kraju dolazi do neravnoteže između gospodarskog potencijala i potrošnje. Potrošnja, dakle konzum na kosovu je 20% veći nego čitav BNP i to je novac koji uplaćuju Kosovari iz inozemstva. Pri tome dolazi i do ogromne neravnoteže između uvoza i izvoza: izvoz iznosi 170 milijuna eura a na Kosovo se uvozi roba u vrijednosti oko jedne milijarde eura."

Naravno da se ne mogu kriviti radnici u inozemstvu: svaki put kada dođu u domovinu mogu vidjeti kako je tamo. Tipičan primjer jednog kosovkog gastarbajtera koji radi u Hamburgu: "Moj otac je radio 40 godina i sada dobiva penziju od oko 35 eura. Kako da živi od toga? Struja, voda - već to košta 100 eura. Ja zarađujem oko 1800 eura. Moram plaćati stan 500 eura, sa ostalim troškovima ostane mi oko 1000 eura. To se stavlja na stranu i kada mogu, dolazim na Kosovo i pomažem - ne samo rodbini nego svim poznanicima."

Velik novac iz inozemstva smanjuje kupovnu moć

Ali gastarbajteri u zemljama gdje postoji i nacionalna valuta, vremenom moraju konstatirati: u domovini proizvodnja praktično ne postoji, nezaposlenost je ogromna. Ali ipak - njihov teško zarađeni euro vrijedi sve manje u odnosu na domaću valutu. Dobar primjer je Gruzija gdje gastarbajteri - uglavnom iz Rusije - u domovinu šalju godišnje oko 300 milijuna dolara što je otprilike isto toliko koliki je i ukupan izvoz čitave zemlje. I to postaje problem, smatra ekonimist Aleksej Sekarev iz gruzijsko-europskog instituta "Geplac": "Količina novca u zemlji raste tolikom brzinom da Nacionalna banka ne može ostati po strani. Najučinkovitiji instrument koji banka upotrebljava jest prekomjerni novac sakupljati u sredšinju deviznu rezervu. Utoliko je rezerva uvelike narasla. Ali usprkos tome, cijene rastu i osjeća se uticaj na mjenjački tečaj. Problem jest da tečaj postaje sve nepovoljniji za čvrstu valutu ali da istovremeno postoji i inflacija. To smo vidjeli i u Armeniji jer tamo ljudi moraju slati sve više deviza kako bi uzdržavali obitelji."

Novac od stranih radnika kud i kamo veći od ukupne pomoći za nerazvijene

To dovodi do paradoksalne situacije da siromaštvo postaje još teže: ne samo da gastarbajteri nemaju bezgranični izvor prihoda nego su osobito teško pogođene one obitelji koji uopće nemaju nekoga u inozemstvu. Ekonomisti su već izmislili i termin za takve zemlje: "rentseeking society", društva koja žive od profita drugih. Sa druge strane, ukupan volumen novca koji teče od gostujućih radnika u razvijenim zemljama u nerazvijene - je ogroman i raste zapanjujućom brzinom. Svjetska banka procjenjuje kako je su samo pet godina njihov volumen porastao za 88%: u istočnoj Europi i središnjoj Aziji narastao je 146%, u Latinskoj Americi za 121%. Dilip Ratha iz Svjetske banke: "Makroekonomski su ti iznosi koji se šalju u domovinu ogromni: u Meksiku su veće nego sve strane investicije u tu zemlju. Na Šri Lanci su veći nego njeni prihodi od čaja, u Maroku su veći od njenog turizma, u Egiptu su veći nego prihodi od Sueskog kanala. 2006 - i to su posljednje procjene - službeno se moglo utvrditi 206 milijardi dolara uplata gastarbajtera. Ali ako se tome pribroje neformalni načini prijenosa novca, može se samo procijeniti kako se radi o oko 300 milijardi dolara ili čak i više. To je kud i kamo više nego ukupan novac kojim se pomaže zemljama u razvoju - to je tek nekih 100 milijardi dolara."