1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Nova razina brutalnosti u Siriji

Kad je međunarodna zajednica 2011. odlučila o vojnoj intervenciji u Libiji, važnu ulogu je igrala obveza zaštite, odnosno UN-ova inicijativa "Responsibility to protect". Slučaj Sirije pokazuje granice tog koncepta.

Essensausgabe der UN-Welternährungsorganisation in Aleppo am 07.02.2013. Ein Mann versucht der Menschentraube zu entkommen, ein älterer Mann klammert sich ängstlich an die Tür des Hauses um nicht von seinem Platz verdrängt zu werden. In Syrien droht nach Einschätzung des Welternährungsprogramms (WFP) nach dramatischen Ernteausfällen eine Nahrungsmittelknappheit. Nach WFP-Angaben vom Januar 2013 leiden inzwischen 2,5 Millionen Menschen in Syrien und 700 000 Flüchtlinge in den Nachbarstaaten unter Hunger oder sind von Hunger bedroht. Foto: Jan-Niklas Kniewel dpa

Essensausgabe UN-Welternährungsorganisation in Aleppo Syrien

"Konflikt u zemlji je dostigao novu razinu brutalnosti", navodi se u aktualnom izvješću UN-a o situaciji u Siriji i dodaje: "Ratni zločini i zločini protiv čovječnosti su postali svakodnevna realnost."

Svakodnevna realnost su prema navodima UN-a i mučenja djece u Siriji. Opunomoćenica UN-a za djecu u oružanim sukobima, Leila Zerrougui, je kazala da djeca u Siriji nose vjerojatno "najveće breme". "Ubija ih se, sakati, novači za djecu vojnike, zatvara i muči", požalila se Zerrougi. Ona je navela da trupe sirijskog režima djecu, koja nisu starija od 14 godina, muče metodama kojima se muče i odrasle osobe, među ostalim elektro-šokovima, udarcima i seksualnim nasiljem kako bi se od njih iznudilo informacije.

Stručnjak analizira kosti

Posljedice genocida u Ruandi 1994.

Koliko je nemilosrdan građanski rat u Siriji pokazuju i brojke: Ujedinjeni narodi polaze od više od 90.000 mrtvih. Više od milijun Sirijaca je izbjeglo iz zemlje, četiri milijuna ih je u bijegu unutar Sirije. Međunarodna zajednica uglavnom nemoćno gleda na građanski rat u toj zemlji. Okončanje sukoba nije izgledno, a i izgledi u političko rješenje konflikta su sve manji. Mogućnost vojne intervencije se dosad isključivala.

Intervencija radi zaštite ljudskih prava?

Drukčije je međutim bilo u ožujku 2011. u Libiji: kad su trupe libijskog diktatora Muamara al Gadafija bile pred ofenzivu na uporišni grad pobunjenika Bengazi, UN-ovo Vijeće sigurnosti je donijelo Rezoluciju 1973, kojom je odobreno uspostavljanje zone zabrane letenja iznad Libije, kao i provođenje primirja "svim potrebnim mjerama". Rezolucija je također NATO-u zatim omogućila zračne napade protiv Gadafijevog režima.

Kao moralni temelj za tu rezoluciju, koju je slijedila intervencija međunarodne zajednice u Libiji, je služio politički koncept takozvane "obveze zaštite", odnosno na engleskom "Responsibility to Protect", skraćeno R2P.

Vijeće sigurnosti

Nesložno Vijeće sigurnosti

Taj koncept je proizišao iz političke nemoći u slučaju genocida 90-ih godina u Ruandi i bivšoj Jugoslaviji, a nalaže da svaka suverena država ima obvezu da se pobrine za zaštitu vlastitog naroda. Ukoliko država nije u stanju ili voljna da to uradi, obveza zaštite se prenosi na međunarodnu zajednicu, koja bi pogođenu državu trebala podržati u pridržavanju te obveze. Ukoliko su miroljubiva sredstva nedovoljna, kao posljednja opcija se u obzir uzima i vojna intervencija.

Područje primjene R2P-a je zaključnim dokumentom UN-ove Generalne skupštine iz rujna 2005. međutim izričito ograničeno na četiri slučaja: zaštitu stanovništva od genocida, ratnih zločina, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti.

Nemoć političke prakse

U slučaju Sirije koncept R2P dosad nije našao svoje polje primjene - iako je u izvješću UN-ovog istražnog povjerenstva za Siriju utvrđeno da dolazi do teških kršenja ljudskih prava među zaraćenim stranama i prema tome postoji osnova za "Responsibility to Protect". No, pitanje hoće li i pod kojim preduvjetima intervenirati međunarodna zajednica, je sporno.

"Obveza zaštite se smije tek onda vojno primijeniti, kad svako drugo blaže sredstvo više ne obećava šansu za uspjeh", kaže za Deutsche Welle Reinhard Merkel, profesor za državno pravo i filozofiju zakona na Sveučilištu Hamburg.

Osim toga, kod "obveze zaštite" se ne radi o međunarodnopravnoj normi, već o jednom moralnom principu. "Cijeli koncept obveze zaštite još nije međunarodnopravno učvršćen", kaže Christian Schaller, stručnjak za međunarodno pravo iz njemačke Zaklade znanost i politika (SWP). "To je ponajprije samo jedan politički koncept, koji se dijelom poziva na važeće međunarodno pravo, ali ne mijenja važeće pravne temelje UN-ove Povelje", navodi Schaller u razgovoru za Deutsche Welle.

Ruševine u gradu

Više od 90.000 mrtvih u Siriji

Jer u Povelji UN-a je utemeljena zabrana intervencija i primjene sile, kao i načelo državne suverenosti, što opet zabranjuje svako izvanjsko uplitanje u stvari jedne države. Iznimke međutim postoje. Ali o njima može odlučiti samo UN-ovo Vijeće sigurnosti - kao u slučaju Libije.

Ključna uloga Vijeća sigurnosti

Ipak: temeljna ideja da Vijeće sigurnosti odlučuje o intervencijama je korektna, kaže Reinhard Merkel. Međutim i kad Vijeće sigurnosti i donese odluku o intervenciji, time nije potvrđeno da je ta intervencija legalna i legitimna, upozorava Merkel.

Drukčije nego u slučaju Libije, u Vijeću sigurnosti ne vlada jedinstveno mišljenje među pet veto-zemalja po pitanju Sirije. Rezolucija, kojom bi se otvorio put vojnoj intervenciji u Siriji, nije na vidiku.

"Dok god nema političke volje u Vijeću sigurnosti, ne pomaže ni obveza zaštite kako bi se to tijelo nagnalo da dodijeli mandat za intervenciju", kaže pravni stručnjak Christian Schaller. I on smatra da je isključeno da bi Vijeće sigurnosti u slučaju Sirije moglo omogućiti vojnu intervenciju.

Preporuka uredništva