1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Norveška "Slow TV" - sada i štrikanje uživo

Televizijski stvaraoci su uvjereni kako samo brza akcija može privući publiku. S jedne strane je to točno, ali u Norveškoj su sve popularniji programi gdje se ne događa - gotovo ništa!

Kad su producenti norveške javne televizije NRK još 2009. odlučili kamerom pratiti sedam sati vožnje vlakom od Bergena do Osla, nisu niti slutili kako će započeti čitav nov televizijski trend: Slow TV, polaganu televiziju.

"Svi smo se smijali toj ideji i složili smo se kako zvuči kao ideja koja bi nekome mogla doći nakon što je tulumario čitavu noć. A takve ideje obično ne prežive svjetlost dana. Ali ova - jest" objašnjava Rune Møklebust, jedan od glavnih producenata tog programa.

Ta vožnja vlakom je ispala golem uspjeh i program je gledala golema publika i tako je izazvala čitavu seriju sličnih projekata "Slow TV". Najnoviji, prikazan ovog tjedna, se bavio štrikanjem i svime što je s time povezano i trajao je dvanaest sati.

Møklebust se u razgovoru sa DW priznaje kako je snimanje vlaka bila potpuno luda ideja i kako se gotovo uplašio od vlastite smjelosti prije nego što je počeo s realizacijom.

"U tjednima prije emitiranja smo počeli razmišljati i misliti 'Prokletstvo, što smo učinili? Sad više nema povratka i sad ćemo emitirati sedam sati putovanja vlaka!' Nismo imali čak niti vremena uopće pogledati čitavu snimku prije nego što smo je emitirali."

Jedina utjeha mu je bila jest da su imali odobrenje nadležnih urednika: "Bilo je mnogo dobrih argumenata protiv te ideje, ali na kraju nam je dopušteno da je realiziramo."

Neočekivani golemi uspjeh

Konačno, ta snimka putovanja željeznicom je emitirana u "udarnom" terminu u petak navečer, doduše ne na glavnom, nego na drugom programu norveške televizije NRK2. U isto vrijeme su neke druge postaje emitirale mnogo atraktivniji program pa se tako željeznica za gledatelje morala boriti u konkurenciji i sa serijom X-Factor.

Ali, još dok je program tekao, u režiji su shvatili kako se dešava nešto izuzetno: "Dobili smo više reakcija na socijalnim mrežama kao što su Twitter i Facebook nego što smo ih imali prilikom bilo kojeg drugog programa", sjeća se Møklebust. "Osjetili smo kako postoji nevjerojatna količina ljudi koja i gleda taj program."

Željeznica u Norveškoj

I sami autori su se smijali ideji emisije o vlaku koji vozi kroz Norvešku i koja je zvučala kao ideja nastala nakon nekoliko ispijenih flaša.

Taj osjećaj producenata se pokazao točnim: NRK2 u normalnim okolnostima prati oko 4% gledatelja, ali taj program je privukao 15% Norvežana koji su te večeri upalili televizor. Slijedeći - i još duži projekt je ušao u povijest norveške televizije.

Puna 134 sata su pratili norveški linijski brod Hurtigrunten koji prometuje duž čitave obale i tu emisiju je vidjelo tri milijuna ljudi: treba imati na umu kako čitava Norveška uopće ima - pet milijuna stanovnika!

"Tu emisiju je gledalo dvostruko više ljudi nego što inače prati NRK1 i to je tri puta više nego što gledatelja ima najveća 'privatna' televizija, TV2", objašnjava Møklebust.

Uslijedili su novi projekti: program koji je potrajao čitavu noć o čudesima drva za ogrjev, bilo je još putovanja željeznicom - i sve su to bili hitovi među gledateljima.

Maraton štrikanja

"Sve druge televizije ubrzavaju tempo, a mi želimo prekinuti s tim trendom", kaže Lise May Spissøy koja je odgovorna za najnoviji projekt, maratonsku emisiju o umjetnosti štrikanja.

"Želimo dopustiti ljudima da završe rečenicu koju su počeli. To nije pokušaj promijeniti način kako funkcionira televizija. Ovo je dodatak, nešto potpuno drugačije od većine onoga što gledate na televiziji. A čini se kako se to ljudima sviđa", konstatira Spissøy.

Izgleda kao nedostatak povjerenja kad se misli da će milijuni ljudi gledati kako se štrika jedna vesta. Ali urednici programa vjeruju, ako se pažljivo izabere tema, da se sve može pokazati i u takvoj, puževoj brzini. A izgleda da se i gledatelji slažu s tim.

"Gledao sam (putovanje broda Hurtigrunten) jer me zanima zemljopis, a i ljudi", objašnjava jedan gledatelj, 76-godišnji Finn Lunde. I on se slaže kako je takav, polagan televizijski program bio nešto što su Norvežani željeli vidjeti.

Fjord u Norveškoj

Prijenos sa linijskog broda je gledalo više od polovice stanovnika Norveške. Istini za volju treba i reći kako ta zemlja ima i obalu upravo zadivljujuće ljepote.

"Dozvoljavaju vam da idete dublje, da uživate u više detalja", objašnjava gledatelj. I emisija o drvu za ogrjev koja je trajala dvanaest sati je zapravo usko povezana sa životom u Norveškoj, gdje se mnogi bave obradom šuma, a i sami troše drvo za grijanje dugih, mračnih i hladnih arktičkih zima.

"I sad: Akcija"

Ipak, producenti programa za štrikanje su odlučili "ići na sigurno" i u svoj program su odlučili ipak staviti i akciju - doduše akciju koja se jedva može nazvati vrtoglavom brzinom. "Poslije ponoći ćemo pokušati ući u Guinnessovu knjigu rekorda", objašnjava odgovorna producentica Wendla Black.

"Zove se 'S leđa na leđa' i tu se mjeri brzina koliko je potrebno da se ovčje runo pretvori u štrikanu vestu. Dakle, koliko traje štrikanje, sukanje niti iz runa i konačno, samo štrikanje. Trenutni rekord je četiri sata i 51 minuta i postavljen je u Australiji. Mi ćemo probati potući taj rekord za vrijeme naše emisije."

Iako i druge zemlje eksperimentiraju sa takvom "polaganom" televizijom, zapravo je još jedino Švedska sa uspjehom prikazala emisiju koja je trajala satima i u kojoj se samo radilo o lovcu na losove koji vreba na plijen. Ali producent postaje NRK Møklebust je uvjeren kako se tu ne radi o nekakvoj skandinavskoj strpljivosti, nego o izboru prave teme.

Sat

A što da se pokaže samo sat? Tu čak i producent nije potpuno siguran u uspjeh.

"Radi se o putovanju s kojim se naši gledatelji mogu poistovjetiti. I kada je riječ o drvu za ogrjev ili štrikanju, to je sve duboko ukorijenjeno u našoj kulturi. Nijemci, Britanci, Amerikanci - svi oni imaju običaje koje mogu nazvati vlastitima", smatra producent. On je pak uvjeren kako bi i Amerikanci masovno palili televizore za maratonsku emisiju putopisa kroz tamošnje nacionalne parkove, a slično bi učinili i Nijemci da bi pratili, na primjer, putovanje broda rijekom Rajnom.

Ipak, čak i sam Møklebust nije siguran, da li će sa svojom slijedećom idejom ipak pretjerati: "Imam ideju koja je toliko čudna da postaje zanimljiva. Već je napravljena kao umjetnički projekt u Berlinu, ali nikad nije bila prikazana na televiziji. Zove se 'Standardno vrijeme' i to je samo sat kojem se svake minute promijeni vrijeme koje pokazuje (slično kao digitalni satovi)."

Rune Møklebust smatra kako bi takav sat bio najčišći oblik polagane televizije koja se može zamisliti - a da se još uvijek može primijetiti. Prijenos gdje bi se gledala trava kako raste bi ipak bio izvan takve kategorije. Ali sa tim projektom, Møklebust vjeruje kako bi "ljudi jednostavno sjedili i satima gledali sat kako otkucava."