"Njima poslije nema života"

Katija Blagić iz Bijeljine ima dijete s posebnim potrebama. Trenutno za njegu i tuđu pomoć dvadesetogodišnji Boris dobija 60 maraka, 41 od entiteta RS i 19 od Općine Bijeljina. Ona se nada da će njezin "Boki", kako ga zove, uskoro dobijati 150 konvertibilnih maraka za tuđu njegu i pomoć. No, taj zakon nikako da se usvoji. Da neko od onih koji za njega moraju glasovati ima bolesno dijete, ruke bi se brzo dizale i Zakon o socijalnoj zaštiti bi se brzo usvojio, kaže Katija i pita se: "Što to toliko kasni, što se to toliko radi? Strašno je. Tolika nebriga društva o ovoj populaciji je neviđena". Borisova majka je razočarana zbog dugog čekanja na novi zakon, ali i zato jer nije uvažena ni njezina molba da se refundiraju troškovi nedavnog sinovog liječenja.

Najniže invalidnine u regiji

U svojoj žalbi nadležnima napisala je: "Mislim da je najbolje donijeti Zakon da se ovakve osobe poslije smrti roditelja pogube, jer njima poslije nema života. Tko će preuzeti brigu o njima?"

Iako je BiH 2008. ratificirala Europsku socijalnu povelju, do danas ova zemlja nema adekvatne zakone na području socijalne zaštite. Nije urađena socijalna karta niti postoji precizna statistika. Socijalna zaštita nešto je bolja u Federaciji BiH  nego u Republici Srpskoj. Vlast tvrdi da nema dovoljno novca, a nedavni revizorski izvještaji u RS-u govore da su fondovi prazni. Prijedlozi da se smanje plaće i privilegije u državnoj upravi ili snizi stupanj korupcije možda pomognu. Do tada, civilne invalidnine, dječji dodaci, socijalna pomoć, mirovine, ostaju najniže u regiji.

Siromašni umirovljenici

41-godišnji Nedžad Delić od rođenja je stopostotni invalid i kreće se u kolicima. Nakon majčine smrti, već četiri godine živi sam u kući. Pomažu mu susjedi i humanitarne organizacije. Nekada je u Tuzli imao 300 konvertibilnih maraka invalidnine, a danas u Bijeljini ima pokvarena električna kolica i 60 KM socijalne pomoći. "Šezdeset maraka, ja mislim da je to katastrofa. Ne samo za mene nego za sve invalide u Bosni i Hercegovini. Kolica mi trebaju, vidiš da idem na osovini, da mi je osovina pukla, da mi trebaju kolica električna jer ja ne mogu rukama", priča.

Prema statistici, minimalni mjesečni troškovi u BiH iznose oko 500 konvertibilnih maraka. Od 550.000 nezaposlenih, samo 2 posto dobilo je neku vrstu novčane naknade. Od 630.000 penzionera, 65 posto ima penzije ispod 500 konvertibilnih maraka. Oni nemaju pravo na socijalnu pomoć, kao ni radnici koji primaju minimalne plaće od oko 400 maraka.

"Mora se živjeti"

57-godišnji Andrija Malaš invalidsku mirovinu "zaradio" je u Panaflexu. Na pitanje može li se živjeti od 350 konvertibilnih maraka mirovine, odgovara: "Pa mora se živjeti, nije može ili ne može. Ja kad vidim da narod nema ni kao ova Ankica, 160 maraka, meni je onda dosta. Mogu nekako preživjeti."

Ankica je 81-godišnja Ana Salihbegović, rođena Jantolek. Rodom je iz Marije Bistrice, a od 1966. živi u centru Bijeljine. Muž Huso umro je prije posljednjeg rata, a bogatstvo nekada imućne obitelji se istopilo. Ana živi od 160 maraka penzije i svaki dan zaviruje u kontejner kako bi pronašla hranu za kokoši koje uzgaja. "Kako živim? Danas još imam tri dana za kruh. Da si kruha kupim. I ako mi netko nešta donese. I tako. Uzimam i kupim kruh po kontejnerima. Ja i kokoši hranim tim kruhom, da imam jaje i meso".

Autor: Emir Musli
Odg. ur.: Dunja Dragojević