1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Njemica koja je 'čavrljala' s afričkim moćnicima

U rodnoj Njemačkoj malo tko zna za nju. U Africi je, pak, 90-godišnja spisateljica i novinarka Ruth Weiss poznata i cijenjena. Židovski muzej u Capetownu posvetio joj je jednu izložbu.

"Moje prvo pitanje je..." - tako je Ruth Weiss često započinjala svoje intervjue. S glazbenom legendom Miriam Makebom, dobitnicom Nobelove nagrade za književnost Nadine Gordimer - Ruth Weiss ih je sve upoznala. S Henryjem Kissingerom, koji se tada još zvao "Heinz Kissinger", išla je u školu u njemačkom gradu Fürthu (Bavarska). Nelson Mandela je sjedio s njom za kuhinjskim stolom, kod Roberta Mugabea je bila na vrtnoj zabavi, a bivši predsjednik Zambije joj je držao radijski mikrofon. "Mnoge od ovih kasnijih političkih čelnika sam upoznala dok su još bili u pokretu otpora. To mi je dalo mogućnost da s njima izgradim jedan drukčiji odnos, da budemo skoro 'na ti'. Jednostavno sam imala sreće", priča ova 90-godišnjakinja.

Iz današnje perspektive sreća je bila i da joj je otac odmah nakon što su nacisti došli na vlast 1933. godine izgubio posao. A kako je bio židov, nigdje u Njemačkoj nije mogao naći novi posao. Tri godine kasnije obitelj je napustila Fürth i odselila u Južnoafričku Republiku, na Rt Dobre nade. S 12 godina Ruth Weiss je postala Južnoafrikanka.

"Žensko prijateljstvo" s Nadine Gordimer

U židovskom kulturnom klubu sreće lijeve i liberalne intelektualce, kao i svog kasnijeg supruga, novinara Hansa Weissa, i Nadine Gordimer. Dok kasnija nobelovka glasno raspravlja s muškarcima o politici, rasnoj podjeli i književnosti, sa samozatajnom Ruth se sprijateljuje tek puno kasnije. Jednom su Ruth Weiss pitali razgovara li sa svojom prijateljicom Gordimer o književnosti ili o njezinim knjigama, prisjeća se, a ona je odgovorila: "Nikada! To nikada nije bila tema naših razgovora. Naše je prijateljstvo bilo tipično žensko prijateljstvo koje se održalo desetljećima."

Gordimer je, međutim, s vremenom shvatila da je potcijenila svoju sramežljiivu prijateljicu: Ruth Weiss je počela objavljivati kratke priče, potom romane, krimiće, knjige za djecu. Suprug Hans odgovara je od studija prava, ali je upućuje u svoju profesiju - novinarstvo. Tako Ruth odlazi na svoje prvo istraživačko putovanje u Tanganjiku, kako se svojedobno zvala današnja Tanzanija. "Uopće nisam znala da sam sposobna za takvo što", priznaje danas: "Bilo me užasno strah. Morala sam prije toga strašno puno čitati. O Tanzaniji nisam imala pojma."

Ali Weiss svoj debi odrađuje izvrsno. Ubrzo izlazi iz sjene svog dominantnog supruga i piše o aparthejdu. To je dovodi na crnu listu bijelog režima. Radi za Financial Times i druge renomirane novine i živi u Harareu i Lusaki.

Ruth Weiss s Robertom Mugabeom i Nadine Gordimer

Ruth Weiss s Robertom Mugabeom i Nadine Gordimer

Samohrana majka i uspješna novinarka

Sina Saschu podiže sama. Kada ide na intervjue, vodi ga sa sobom. I u zračnu luku Kusake gdje predsjednik Zambije Kenneth Kaunda s počasnom paljbom prima jednog visokog gosta. Mali Sascha je u prvim redovima. "Ne znam ni sama što mu je bilo u glavi. Odjednom je potrčao preko piste - prema topovima. Kaunda je to primjetio i poslao jednog člana sigurnosnog osoblja da ode po njega." Ovaj je zaustavio dječaka i doveo ga do Kaunde. "U europskim zemljama bi to bilo pravi fijasko!", priča nam Weiss kroz smijeh.

S bivšim zambijskim predsjednikom Kaundom koji je, kao i ona, rođen 1924. do danas je vezuje prijateljstvo - i još neke anekdote. U jednom radijskom intervuju 1970-ih predsjednik odgovara na jedno pitanja kada Weiss nehotice prevrće mikrofon. Kuanda strpljivo čeka i nudi joj pomoć: "Ja ću ga sam držati". Weiss prihvaća ljubaznu ponudu.

Kuanda nije jedini političar koji se sjeća Ruth Weiss. Nedavno, kada je slavila svoj 90. rođendan, čestitao joj je preko Facebooka i Henry Kissinger, bivši američki ministar vanjskih poslova i njezin stari prijatelj iz školskih dana. S društvenim mrežama, kaže, nije baš "na ti", ali kada je prije nekog vremena otišla na Facebook, obradovala je Kissingerova čestitka: "From one Fürther to another".

Afričke vođe izbliza

Robert Mugabe

Robert Mugabe

O jednom drugom 90-godišnjaku Ruth Weiss ima manje dobrih riječi - Robertu Mugabeu. I njega je rano upoznala, bila je prijateljica njegove prve supruge Sally. Kada je Mugabe 1980. godine postao prvi crni premijer Zimbabvea, s Mugabeovom obitelji i bliskim prijateljima je vrtu Mugabeovih čekala na državnika: "Atmosfera je bila odlična. A onda je došao Mugabe i nije se sa svakim ni rukovao, samo s nekolicinom. Potom je otišao u svoju sobu - sam."

Do danas joj se čini da je ta scena bila simptomatična za karakter tog autokrata - usamljenog, proračunatog čovjeka bez šarma i karizme, kako ga opisuje. Odmah nakon neovisnosti 1980. Mugabe širi atmosferu straha. Mladi novinari kojima bi Ruth Weiss morala pomoći da ispeku zanat više se ne usuđuju pisati istinu. Ona uskoro napušta svoj posao u Zimbabveu i mora otići iz zemlje.

Nelson Mandela - karizmatičan i šarmantan

Nelson Mandela - karizmatičan i šarmantan

1990. godine se, međutim, u glavnom gradu Zimbabvea, Harareu, pojavljuje jedan čovjek drukčijeg kalibra - Nelson Mandela, koji je nakon desetljeća robije pušten na slobodu. Ruth Weiss ima "na lageru" i jednu zanimljivu zgodu s karizmatičnim južnoafričkim političarom: vodstvo Afričkog nacionalnog kongresa (ANC) u egzilu dočekuje na aerodromu prve sudionike novog obrazovnog programa. Svi očekuju mladi, crni stranački kadar. Umjesto toga, međutim, dolaze dvije Burkinje: zgodne, plave, bijele. "Zavladala je grobna tišina", prisjeća se Ruth Weiss: "Onda su se otvorila vrata, kroz njih je ušao Mandela, ogledao se po prostoriji i sjeo točno pored njih dvije. Prvo je pogledao jednu, pa drugu i onda rekao: 'Dobrodošli. Dobrodošli u Zimbabwe.' Na afrikaansu (jeziku Bura, op.red.). I to je probilo led. Eto, takav je bio Mandela."

Njemačko-afrička novinarka mogla bi satima pričati ovakve anekdote. Unatoč svojim godinama, duh joj je živ i ima mišljenje o gotovo svakoj afričkoj temi. Židovski muzej u Capetownu sada izložbom odaje počast njezinom novinarskom radu, a nedavno joj je objavljena i autobiografija.

Naslovnica autobiografije Ruth Weiss: A Pass through Hard Grass

Naslovnica autobiografije Ruth Weiss: "A Path through Hard Grass"

Kasno pomirenje s Njemačkom

S Njemačkom se ova židovka tek kasno "pomirila". Sredinom 1970-ih, dok radi za Deutsche Welle, još ima velikih problema za samozadovoljnim Nijemcima koji bi najradije zaboravili Drugi svjetski rat. Tek 2002. godine ponovno duže boravi u Njemačkoj i seli u gradić Lüdinghausen. Tri godine kasnije biva nominirana za Nobelovu nagradu za mir.

U međuvremenu je po njoj nazvana jedna srednja škola u Darmstadtu, a njezine knjige su na popisima lektire u mnogim njemačkim školama. Ruth Weiss vidi da u Njemačkoj stasa jedna nova generacija: iz malog Lüdinghausena neumorno prosvjećuje djecu i mlade o rasizmu, antisemitiznu, aparthejdu i nacionalsocijalizmu. Koja je njezina motivacija? "Za mlade ljude je važno da mogu postavljati pitanja ljudima koji su živjeli u onom vremenu."
Ona, kaže, pokušava samo činiti ono što je ispravno. Kao što je to pokušavala cijelog svog života.