1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Njemački hospicijski pokret – «dostojanstveno do zadnjega daha»

Svi se mi bojimo smrti pune bola, muke i samoće. Za dostojanstvenu smrt bez bola uz profesionalnu njegu i nazočnost bližnjih već se desetljećima zalaže takozvani hospicijski pokret.

U hospicijima umirući nalaze miran kutak oproštaja od svijeta

U hospicijima umirući nalaze miran kutak oproštaja od svijeta

Svi se mi bojimo smrti pune bola, muke i samoće. Zbog toga bi neki od nas rado sami htjeli odlučiti o kraju svog života. To se pokazalo u burnim raspravama oko sudbine komatozne Amerikanke Terri Schiavo početkom prošle godine, ali i u aktualnoj diskusij o švicarskoj organizaciji «Dignitas» koja pruža aktivnu pomoć pri umiranju – što je u Njemačkoj zabranjeno. Za dostojanstvenu smrt bez bola uz profesionalnu njegu i nazočnost bližnjih već se desetljećima zalaže takozvani hospicijski pokret.

Čovjek je najvažniji

Prije 20 godina je u Aachenu otvoren prvi njemački hospicij – Haus Hörn. U tom katoličkom domu smrtno bolesni ljudi mogu provesti svoje zadnje dane. Ondje je zaposlena i Hrvatica sestra Smiljana koja kaže: «Taj put umiranja treba pripraviti. Treba pripremiti čovjeka da bi mogao prijeći taj put, ali je tu, u tom prelazu opet najvažniji čovjek, čovjek koji će ga čuti, koji će ga saslušati, koji će ga razumjeti, koji će za njega imati srca, koje će jednostavno biti uz njega, držati mu ruku, dati mu osjećaj da nije sam i oduzeti mu – koliko je moguće – strah.»

Teško mirenje sa stvarnošću

Sestra Smiljana je tijekom svog 20-godišnjeg rada u aachenskom hospiciju mnogo ljudi ispratila na putu umiranja. I to one za koje je u medicinskom smislu sve učinjeno, za koje više nema nade u ovom životu. To prihvatiti, s tim se pomiriti teško je i za pacijente i za njihove najbliže, a čak i za same liječnike. Oni, kaže sestra Smiljana, često sve do kraja provode bezbrojne preglede i terapije i zbog toga bolesnike kasno upućuju u hospicij. Njima se time oduzima mogućnost da se što prije suoče sa svojom situacijom. «Kada dođe u hospicij, sve to otpada. Ovdje bolesnik nalazi miran kutak gdje može razmišljati o sebi i o svojima. Najvažnije je da bolesnik nema bolova i da bude svjestan svega onoga što se oko njega događa.»

Rodbina svagda dobrodošla

Za to mu se pružaju sve mogućnosti. Koliko pacijenta, toliko i osoblja u hospiciju: većinom medicinskih sestara i osoblja za njegu. Jednokrevetne i dvokrevetne sobe su lijepo uređene, svaka s pogledom na zelenilo. Obitelj bolesnika može doći u svako doba dana i ostati koliko želi. A ako je potrebno, mogu usred noći dobiti i topli napitak. No, to nije sve, kaže sestra Smiljana: «Imali smo bolesnika koji je imao tri kćceri. One su se međusobno dogovorile da se mijenjaju, tako da je stalno jedna bila uz oca. Krevetom su ga svaki dan vozile u vrt i s njim su ostajale cijelo popodne do navečer. Kad je to išlo svome kraju, također su se redale, tako da je svaku noć jedna spavala u sobi kod oca.»

Pravo na samoodlučivanje do samog kraja

Do sada nam liječnici rijetko upućuju migrante, kaže voditelj hospicija Dirk Wachsmann. Migranti očigledno radije umiru u krugu svoje obitelji ili u svojoj domovini. Prema mišljenju Wachsmanna, to bi se uskoro moglo promijeniti. Sve više migranata se nema kome vratiti u domovinu. A pošto su obitelji i ovdje sve malobrojnije, njima ċe biti sve teže intenzivno njegovati bolesnika. Troškovi uglavnom ne bi smjeli biti razlog tome što migranti ne dolaze u hospicij: «Financiranje je uglavnom osigurano preko zdrastvenog osiguranja i preko osiguranja njege. Ta dva osiguranja snose gotovo sve troškove, tako da svako tko hoće i tko ima odobrenje zdravstvenog osiguranja – što je najvažniji preduvjet – može doći ovamo, kako bi ovdje živio.» Pa bio on vjernik ili nevjernik, Nijemac ili stranac. «Pacijenti su», dodaje Dirk Wachsmann, «naši gosti, želimo im omogućiti dostojanstvenu smrt. Mi im ništa ne namećemo, nego poštujemo njihovo pravo na samoodlučivanje do zadnjeg daha.»