1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Njemački film na Berlinalu

Već dugo nije na Berlinalu bilo toliko njemačkih filmova kao ove godine. I žetva je bila uspješna. Srebrnog su medvjeda u kategoriji najboljih glumaca dobili Moritz Bleibtreu (Elementarteilchen) i Sandra Hüller (Requiem), dok je i Jürgen Vogel (Der freie Wille)odlikovan za najbolji umjetnički doprinos.

Sandra Hueller, Juergen Vogel, Moritz Bleibtreu.

Sandra Hueller, Juergen Vogel, Moritz Bleibtreu.

Kada je prije pet godina kormilo međunarodnog filmskog festivala u Berlinu od Moritza de Hadelna preuzeo Dieter Kosslick on je čvrsto obećao da će se angažirati za njemački film i boriti se za njegovu što veću zastupljenost na festivalu. Glavna pretpostavka za to je, naravno, produkcija kvalitetnih njemačkih filmova što nije samo po sebi razumljivo. Ove godine je, međutim, ta pretpostavka ostvarena i samo u natjecateljskom programu prikazana su četiri njemačka filma. Kratkih je rukava ostao samo jedan– no, ni to nije neko veliko zlo.
«Sehnsucht», «Čežnja», prvi je cjelovečernji film mlade njemačke redateljice iz Bremena, Valeske Grisebach. Stoga je već sama činjenica da je on «upao» u natjecateljsku konkurenciju jednog festivala prve klase, senzacionalni uspjeh. Priča je jednostavna i već milijun puta ispričana na filmskom platnu: mladi par upada u krizu nakon što je dečko upoznao jednu drugu ženu. No, u redateljskom prvijencu Valeske Grisebach ona je oslobođena svih komercijalnih elemenata i u njoj glume samo naturščici. O metodama rada na filmu redateljica priča: «Načelno smo sve scene prije razradili, znači, malo je toga bilo improvizirano direktno ispred kamere, jer smo prije imali puno proba i dogovora. Ali, naravno da smo reagirali i na poticaje koji su došli izvana.» Film je naišao na pozitivan odjek među stručnom publikom na Berlinalu, glumci-amateri na nepodijeljene simpatije. Andreas Mueller koji igra glavnu mušku ulogu objašnjava kako je uopće došao do nje: «Bili smo na pokrajinskom kvalifikacijskom natjecanju u Cottbusu s našom čitavom vatrogasnom brigadom i sjedili smo tako kad je do nas došla jedna mlada cura i tutnula mi u ruku papirić na kojem je pisalo hoćemo li doći na casting. Rekao sam: pfff, ajmo otić i vidjet kako to izgleda.»

Od psihograma silovatelja do kloniranja

Kako izgleda psihogram jednog silovatelja pokušao je dokučiti u svom filmu redatelj Mathias Glasner. Njemačka zvijezda Jürgen Vogel glumi tešku ulogu zločinca iz strasti, a redatelj objašnjava motive koji su ga naveli da se prihvati ove mučne teme, koju je, kako su mu neki i zamjerili, vrlo eksplicitno prenio na filmsko platno: «Vidio sam slike silovatelja, na primjer, u žutom tisku se uvijek pojavljuju fotokopije ili foto-roboti počinitelja seksualnih zločina, slike uhićenja i primjetio sam da puno razmišljam o tome kako se te osobe osjećaju, kako su, gdje su i kako je živjeti do kraja života sa spoznajom da su učinili tako nešto i to me nije puštalo. Otišao sam prvo u zatvore i tamo sam dugo istraživao terapijske mjere, ali onda sam shvatio da me više interesira pojedinac, čovjek kao takav».
Gole kože, seksa i strasti ima i u trećem njemačkom filmu u natjecateljskoj konkurenciji – filmskom uprizorenju možemo slobodno reći kultnog romana francuskog pisca Michela Hollebecquea, «Elementarne čestice». Pod redateljskom paskom Oscara Roehlera i umješnom producentskom rukom Bernda Eichingera okupila se krema njemačke glumačke scene na čelu s Moritzom Bleibtreuem. No, oni koji su čitali Holluebecquev roman i očekuju ekranizaciju jedan za jedan, bit će razočarani, jer je u scenariju istoimenog filma štošta promijenjeno: «Bilo je naravno nemoguće uključiti pornografiju u film na tako intiman i zanimljiv način na koji on to u knjizi čini i jednako tako nije bilo moguće preuzeti potpuno fatalistični rezime koji on povlači iz životnih priča njegovih likova. On praktički kaže da je jedini put da se ljudi nastave razmnožavati kloniranjem pa smo i kod te točke razmišljali kako bi to društvo trebali izgledati, ta bića koja se kloniraju bez spolnog odnosa. I razmišljali smo kako dati cijeloj priči poantu, jer uvijek postoji neka poanta i nju jednostavno nismo htjeli preuzeti od Holleubecquea.»

Egzorcizam, a ne epilepsija

Novi film uspješnog redatelja Hansa Christiana Schmida, «Requiem» posljednji je od njemačkih filmova prikazan u natjecateljskoj konkurenciji Berlinala. On se bazira na stvarnim događajima koji su se odigrali u Njemačkoj 1976. godine. kada je jedna mlada studentica umrla od posljedica egzorcizma. Rodjena u strogoj katoličkoj obitelji, Anneliese je vjerovala da su je opsjeli demoni. U nekoliko mučnih mjeseci dva svećenika su ih pokušala istjerati – na kraju je mlada žena umrla od iscrpljenosti sa službenim objašnjenjem: epilepsija.
Redatelja Hansa Christiana Schmida jednako je zanimala i obiteljska drama kao i tema vjerskog fanatizma: «Sam dolazim iz jednog hodočastilišta, iz Altoettingena, tamo je praznovjerje vrlo popularno, ali i u cijelom svijetu postoji ta neka predodžba zla. To je jedna stvar, druga je da vjerujem da se čovjek, kad se razboli, prvo okrene konvencionalnoj medicini, ali kada ona zakaže, onda su ljudi općenito skloni okrenuti se svim mogućim sredstvima i smjerovima ne bi li im to pomoglo.»

  • Datum 20.02.2006
  • Autor Jochen Kuerten / Dunja Dragojević
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9ZiJ
  • Datum 20.02.2006
  • Autor Jochen Kuerten / Dunja Dragojević
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9ZiJ