1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Njemačka nije spremna za promjenu

Ishod izbora za Bundestag pravo je iznenađenje: suprotno prognozama birači se nisu odlučili za smjenu vlasti u Berlinu. Dosadašnja savezna vlada koju čine socijaldemokrati i Zeleni izgubili su doduše većinu, ali stranke Unije nisu osvojile ni izdaleka onoliko glasova koliko su prema anketama trebali dobiti.

Izbori 2005. završili bez pobjednika

Izbori 2005. završili bez pobjednika

Komentar Ute Thofern

Nakon jučerašnjih izbora samo je jedno sigurno: Njemačka nije spremna na promjenu vlade. To je zapravo najgori omen budućoj vladi.

Savezni je kancelar Schröder htio potvrdu za nastavak svog reformskog kursa – i nije ju dobio. Crveno-zelena koalicija nije ponovno izabrana, unatoč relativno dobrom postotku koji je osvojio SPD, s obzirom na poziciju s koje se krenulo u ove prijevremene izbore. Sve to se može zahvaliti samo osobnom angažmanu saveznoga kancelara.

Predsjednica CDU-a Angela Merkel htjela je jasan nalog za još veće, još radikalnije reforme – i nije ga dobila. Nema dovoljno glasova za željenu crno-žutu koaliciju s liberalima. Čak i ako bi Angela Merkel još uvijek mogla biti prva žena na čelu njemačke vlade – prednost koju stranke Unije imaju u odnosu na SPD vrlo je tijesna.

Velika koalicija – mala sreća

Izvjesna velika koalicija koju bi činile stranke Unije i socijaldemokrati neće biti neka velika sreća – ne može biti neka velika sreća. S jedne je strane oslabljeni CDU s predsjednicom koja je time postala ranjiva, a s druge sadašnji dužnosnik iz SPD-a, koji se ponovno jasno i glasno prijavio za isto vodeće mjesto, iako je njegova politika dovela do podjele ljevice u Njemačkoj, a njegova stranka prolazi lošije nego ikada. To ne može biti dobro. Pa ipak je velika koalicija u trenutnoj situaciji najbolje, za Njemačku i jedino izvedivo rješenje.

Crveno-crveno-zelena koalicija, dakle savez u kojem bi uz SPD i Zelene bila i Stranka ljevice u predizbornoj kampanji nije prošla ni kao avet koja bi plašila protivnike. Unatoč svim sanjarenjima nekih starih ljevičara narodna fronta ponovno ujedinjene ljevice neće biti. Zeleni su previše u političkom centru, jaz između SPD-a i nove Stranke ljevice predubok je, a rane koje su njihovi vodeći ljudi jedni drugima nanijeli su preteške.

Jednako tako malo u obzir dolazi i takozvana Jamaica-koalicija u kojoj bi bile stranke Unije (crni), FDP (žuti) i Zeleni. Taj šareni savez u bojama karipske države imao bi, doduše, šarma, ali nikakve šanse da postane stvarnost. Stranke se, doduše, ne razlikuju previše kada su u pitanju građanska prava, ali Zeleni bi vrlo teško svojim sljedbenicima mogli objasniti takav spoj. Oni su – pokazali su izbori – ostali stabilni i to upravo stoga što su ostali vjerni sami sebi, a s tim mogu sasvim dobro živjeti i u oporbi.

Uskoro opet prijevremeni izbori?

Ostaje semaforska koalicija SPD-a, Zelenih i FDP-a, koja bi matematički imala jasnu većinu u Bundestagu, ali ne bi bila stabilna. Zeleni su se nekoliko puta izjasnili protiv takvog saveza, a liberali su u predizbornu borbu krenuli s jasnim očitovanjem kako žele koalirati samo s konzervativcima. Trajno bi izgubila jačinu koju je upravo osvojila, ako bi sada, kao što su to liberali već dva puta i napravili u njemačkoj posljeratnoj povijesti, odjednom promijenili politički tabor. I liberali se u oporbi mogu bolje profilirati i tako igrati na vrijeme. Jer ne mora se biti nikakav prorok da bi se velikoj koaliciji, na koju su stranke Unije i socijaldemokrati očito osuđeni, predvidio kratak vijek. Jer, iako bi u Bundestagu imali veliku većinu, takva bi vlada imala malo mogućnosti. Ne treba zaboraviti drugi parlamentarni dom, Bundesrat, gdje ovakav savez ima premoć od samo jednog glasa i to ako bi sve savezne zemlje čiju vladu predvode stranke Unije stale na stranu takve vlade. Ali, tako što je malo vjerojatno, budući da se ondje nalaze brojni ambiciozni premijeri koji čak ni u predizbornoj kampanji svojoj kandidatici za kancelarsko mjesto nisu pružili neograničenu potporu.

SPD bi, pak, bio rastrgan između nužnosti pragmatičnog djelovanja u vladi i snažne oporbene ljevice, čak i u vlastitoj stranci. Da se baš Schröder ponovno javlja kako bi u takvoj situaciji vodio vladu, graniči s megalomanijom. Konačno i prijevremene je izbore zatražio kako bi izbjegao upravo takve odnose.

Vrlo je vjerojatno da će CDU i SPD morati zamijeniti svoje vodeće ljude, kako bi se velika koalicije uopće i ostvarila. Također je vrlo vjerojatno da će Njemačka vrlo skoro ponovno trebati prijevremene izbore.