1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Njemačka ljubav prema slobodi umjetnosti

Nijemcima je vrlo važna sloboda umjetnika. Toliko važna, da je ona zajamčena Ustavom. Ali čak i u demokraciji ta sloboda ima svoje granice - i zakonske i moralne.

10. svibnja 1933. studenti u cijeloj Njemačkoj palili su knjige uglednih književnika, filozofa i znanstvenika. Bio je to vrhunac takozvane "Akcije protiv ne-njemačkog duha", koju je pokrenuo Hitler nakon preuzimanja vlasti. Knjige židovskih autora, ali i drugih autora koji nisu bili "na liniji" našle su se u vatri. Sva zbivanja na polju kulture u Njemačkoj tada je kontrolirao ministar za propagandu (Reichspropagandaminister) Joseph Goebbels. Nacisti su zaplijenili točno 16.000 umjetničkih djela pod izgovorom da se radi o "degeneriranoj" umjetnosti.

Pravo na slobodu umjetnosti

U novoosnovanoj Saveznoj Republici Njemačkoj tako nešto se nije smjelo ponoviti. Pravo na slobodu mišljenja i na "slobodu u umjetnosti" stoga je od 1949. godine definirano i Članom 5 u Ustavu. Ovaj paragraf štiti ne samo slobodu umjetnika nego i pravo da oni šire i predstavljaju svoja djela. Pritom je definicija umjetnosti prilično široka: umjetnost je ono što sam umjetnik naziva umjetnošću, čak i ako drugi ne dijele njegovo mišljenje.

Bücherverbrennung im Dritten Reich

Sramotni čin nacističkog spaljivanja knjiga - čak i djela velikana njemačke pisane riječi poput Thomasa Manna ili Ericha Kästnera - dovela je zaštitu kulture i u Ustav ove zemlje.

I danas se, čak i pred sudom, raspravlja o tome što je umjetnost i dokle idu umjetničke slobode. Nakon terorističkog napada na francuski satirični magazin Charlie Hebdo 7. siječnja 2015. ponovo je postalo aktualno pitanje dokle smije ići sloboda umjetnika, ali i pitanje njene zaštite.

Sloboda umjetnosti u prvom planu

Što se zakonskih granica tiče, tu se umjetnik može osloniti na presude koje su donesene ranije, vjeruje dizajner i pravnik Klaus Staeck. On se 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća više puta našao pred sudom zbog svojih satiričnih plakata na račun kemijske i industrije oružja,te političkih stranaka.

Preko 40 puta je tužen zbog svojih djela. Sudski procesi su trajali i godinama. Staeck ih je sve redom dobio. "Moje iskustvo je da sudovi u krajnjem slučaju uglavnom brane slobodu mišljenja."

On je od 2006. do 2015. vodio Akademiju umjetnosti, jednu od najstarijih europskih institucija kulture. Akademiju financira država, jer zakon predviđa da je država dužna zaštititi, ali i podržavati umjetnost. Gotovo da nema zemlje u kojoj država financira rad toliko kazališta, orkestara i snimanja filmova.

Njemačka, država subvencija za kulturu

Deutsche Arbeiter Plakat Klaus Staeck

"Njemački radnici! SPD vam želi oteti vile u Tesinu" - da li je ovaj Staeckov plakat umjetnost ili politika? Sloboda izražavanja je na prvom mjestu.

Kritičari tvrde da miješanje države u kulturu mogu istoj i nanijeti štetu pa čak je i uništiti. Klaus Staeck nije imao to iskustvo: "Kad su poduzimani i najmanji pokušaji da se utječe na rad Akademije, ja sam to odbijao i to je bilo poštivano, mada smo kao institucija ovisili od države."

On vjeruje da upravo državna podrška doprinosi tome da umjetnici i njihove institucije osjećaju obvezu prema društvu.

Sloboda mišljenja je važna tekovina društva, ali u Njemačkoj postoje i zakonska ograničenja koja se razlikuju od onih koja postoje u drugim državama Zapada. Tako se u Njemačkoj kazneno gone oni koji svojim djelima napadaju ili ugroze osobna prava drugih, zabranjeno je širenje mržnje na nacionalnoj osnovi, podržavanje i veličanje nasilja ili neonacizma. Zabranjeno je i korištenje nacističkih simbola. U SAD-u, na primjer, to nije slučaj.

Posebno se pazi na djela namijenjena mladima. Elke Monssen-Engberding je predsjednica Saveznog ureda za kontrolu medijskog sadržaja potencijalno opasnih po mladež. Ona analizira tekstove pjesama, filmove, video-spotove, slike... Ukoliko ovaj ured procijeni da takva djela nisu za mlade, onda se zabranjuje i njihovo širenje u javnosti ili se ograničava dob onih koji smiju pratiti takve sadržaje.

Ovaj ured djeluje kada, recimo, u nekim pjesmama pronađe desničarske, rasističke, antisemitske ili poruke protiv homoseksualaca. Ured pokušava suzbiti i širenje propagande na internetu koju sprovodi takozvana Islamska država.

Na djelu je i autocenzura

Stručnjak za književnost Susanne Scharnowski je jedna od organizatora predavanja na Slobodnom sveučilištu (FU) u Berlinu koje se pozabavilo granicama umjetničke slobode. Ona kaže da su u SAD-u izdana upozorenja na određene sadržaje ne samo za mlade, nego i za odrasle. Riječ je, recimo, o knjigama koje mogu uticati na psihu čovjeka. Tako se u Goetheovom djelu "Patnje mladog Werthera" tematizira samoubojstvo pa se upozorava da osobe koje imaju psihičke probleme i pomišljaju na samoubojstvo ne bi trebale čitati tu knjigu. Što je po mišljenju Susanne Scharnowski apsurdno.

Werk des Künstlers Joseph Beuys mit dem Titel Ich kenne kein Weekend (1972)

Umjetnost? Ovo je instalacija Josepha Beuysa "Ne poznajem vikend" iz 1972. To se uvijek ostavlja umjetniku da odluči - čak i ako, kao nedavno u Kölnu, neku javnu umjetničku instalaciju zabunom odstrane službenici gradske čistoće.

Ona i u Njemačkoj primjećuje porast autocenzure. U dječjim knjigama se tako neugodne riječi, recimo "Neger" (crnčuga) zamjenjuje drugima. "Povod za to je razumljiv", kaže Scharnowski: "Misli se da će se izbacivanjem određenih riječi utjecati na promjenu u društvu."

Hrabrost za konfrontaciju

Jasno je da jezik koji koristimo utječe na to kako gledati na život, ali stvari nisu tako jednostavne, kaže Scharnowski. "Bježimo od konfrontacije i suočavanja s tim što mislimo o određenim stvarima i kako da se suprotstavimo rasizmu. Stvara se ugodno okruženje kako bi se izbjeglo intelektualno sučeljavanje. Mislim da je to problematično."

Sve veću autocenzuru u medijima Susanne Scharnowski vidi pogotovo nakon što su izvršeni napadi na "Charlie Hebdo". Ona govori o "eroziji prava na slobodu u umjetnosti".

Satiričar Klaus Staeck ni danas nema "cenzorske škare u svojoj glavi", kako neki nazivaju autocenzuru. On ne dozvoljava da na njegovu umjetnost utječu ni desničari, niti islamistički ekstremisti. "Istog trenutka kada čovjek nije više spreman da se kao umjetnik i satiričar zauzme za slobodu mišljenja, treba prestati baviti se svojim svojim zanimanjem. Slobodno društvo živi od slobodne riječi."

Preporuka uredništva