1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Njemačka kultura u prvim godinama poslije rata

Ovih se dana u cijeloj Europi slavi 60. obljetnica završetka II. svjetskoga rata, obljetnica sloma fašizma. Njemački su gradovi ležali u ruševinama, ljudi jedva da su imali što za jesti, međutim, kako se pokazalo u tom ni malo lakom razdoblju za Nijemce rezignacija je trajala vrlo kratko. Za umjetnost i kulturu bio je to trenutak za otkrivanje nečega sasvim novoga, a ako treba i za prekid s tradicijom.

Scena iz filma Des Teufels General

Scena iz filma "Des Teufels General"

«Ovo je unatoč svemu veliki trenutak, povratak Njemačke čovječanstvu. Ovaj je trenutak težak i tužan, jer Njemačka to nije mogla učiniti vlastitim snagama. Strašna sramota, koja se teško može iskupiti, povezana je s njemačkim imenom, a moć je proigrana. Njemački je bio nekoć povezan s poštivanjem i divljenjem, i vjerojatno će to poštivanje i divljenje ponovno pridobiti ljudskim prinosom, slobodnim duhom.» Ovim se riječima 10. svibnja 1945. Nijemcima obratio Thomas Mann. On je bio prvi književnik koji se javno oglasio u tom trenutku kada je trebalo krenuti od samog početka. Thomas Mann je bio prvi koji se i mogao obratiti Nijemcima. Govorio je po nalogu pobjedničkih sila, pred mikrofonom u Sjedinjenim Državama, kao što je to činio tijekom cijeloga rata – iz egzila. Književnici i ostali umjetnici koji su ostali kod kuće, a nisu stvarali po diktatu nacionalsocijalista, govorili su i pisali daleko od javnosti. Pisali su dnevnike poput Viktora Klemperera ili Ernsta Jüngera.

Nakon godina u kojima je onaj tko je čitao knjige i partiture «požidovljene» književnosti i glazbe živio opasnim životom, u prvim danima nakon kapitulacije htio je napuniti ispražnjene ladice. Ljudi su naprosto gutali sva dugo zabranjivana djela iz inozemstva – Hemingwaya, na primjer. Ta su djela tiskana u formatu novina i izdanja su bila su poznata kao «Rowohltovi rotacijski romani». Jedna od popularnijih riječi toga doba bila je «reedukacija», a glad za kulturom bila je golema. Književni kritičar Joachim Kaiser se prisjeća: «Odjednom su k nama došli svi veliki kazališni komadi iz Francuske i Amerike, odjednom su se mogli čitati veliki romani. Odjednom je u novinama i časopisima ponovno vladao slobodan, ponekad i ironičan ton. Odjednom je tu ipak bilo nešto novo, nešto kao duh slobodnog života i postojanja.»

Iako je Theodor Adorno tvrdio da je poslije Auschwitza poezija nemoguća, njemački su književnici pisali pjesme samo je bilo pitanje što, i prije svega kako. Jesu li krenuli radikalno u novi početak? Ili su se vezali na vlastitu literarnu povijest, koju su nacisti bili zabranili.

«Ovo je moja kapa

ovo je moj ogrtač

ovdje moj brijaći pribor

u lanenoj vrećici.

Limenka od konzerve moj tanjur, moja čaša

U bijeli sam lim urezao ime»

Početak je ovo pjesme «Tvoji sinovi, Europo» Güntera Eicha, koja će oprimjeriti drukčije literarno strujanje: «literaturu sječe». Pojam je to koji je izmislio Wolfgang Weyrauch za pisanje bez ukrasa i pridjeva, precizno i jasno. Osobito je to odgovaralo mlađim piscima koji su se prvi puta okupili kratko nakon rata kako bi jedni drugima čitali svoja djela – Riječ je o grupi 47, čiji je inicijator bio Hans Werner Richter: «Nakon prvog susreta počelo je nešto što nitko u tom obliku nije očekivao: ton kritičkog izraza je grub, rečenice kratke, nedvojbene. Govorilo se bez okolišanja, svaka pročitana riječ se odvagivala – može li je se još uvijek primijeniti ili je možda zastarjela, istrošena u godinama diktature u vremenima velikog izokretanja jezika.»

Članovi grupe 47 bili su manje-više tridesetogodišnjaci i koju godinu mlađi, dakle generacija koji su «kultivirani» u doba nacizma, koja u to vrijeme nije mogla upoznati zabranjenu literaturu, pa je morala i htjela početi iznova. «Ta je skupina imala određeni mentalitet i iz tog mentaliteta dade se puno toga objasniti,» kaže izdavač Heinz Friedrich: «ona je imala prilično homogeni karakter, određeni vokabular, imali su određene reakcije i bili su tvrđi od ključne generacije dvadesetih godina, puno tvrđi, ali i bezobzirniji u kritici.» U grupi 47 nalazila se većina književnika koji su nekoliko godina kasnije, u vrijeme gospodarskoga čuda u Njemačkoj, pa do šezdesetih godina prošloga stoljeća, davali pečat njemačkoj književnosti: Ingeborg Bachman, Uwe Johnson, Heinrich Böll, Erich Fried, Günter Grass, Siegfried Lenz – nabrojimo samo neke od njih.

No ipak, njihov obračun s nacističkim razdobljem svoje zemlje uslijedio je nekoliko godina kasnije.

Kazališna scena potaknuta Borchertovom dramom

Za razliku od njih Wofgang Borchert nije imao vremena srediti misli – smrtno bolestan požurio je svojim britkim perom i jezikom odmah nakon rata opisati i ono što je konačno osjetio na vlastitoj koži – mobiliziran 1941., u zatvoru završava zbog «defetističkih izjava», no kazna mu je preinačena u uvjetnu, te je poslan na rusku frontu. Zbog žutice ga otpuštaju iz vojske, ali 1944. ponovno dolazi iza rešetaka. «Vani pred vratima» njegovo je kazališno djelo praizvedeno u hamburškom komornom teatru, neposredno nakon što je gorku tužaljku jednog vojnika povratnika za kojeg nema doma, priču o dočasniku Beckmannu publika mogla čuti i u radio-drami.

Bochertov komad «Vani pred vratima» is mrtve je točke pokrenuo njemačku posljeratnu kazališnu scenu, za koju su i mnogi kazalištarci toga doba mislili da je više nikada neće biti: «Sjećam se da sam ocu rekla kao nikada više neću moći glumiti i pjevati. Ah, dijete, rekao je on, naravno da ćeš moći. Život ide dalje» prisjeća se Ruth Labohm, mlada sopranistica dortmundskog kazališta čija je zgrada već 1943. bila potpuno uništena. Zapjevala je već krajem 1945., u večernjoj haljini pred publikom koja je sjedila u zimskim kaputima: «Ljudi su sa sobom nosili ugalj. Bilo je ledeno hladno i ne znam kako se uopće izdržalo tada. Nije bilo ništa za jelo, pa ipak – imala sam 24 godine, valjda se sve to lakše prihvaća.»

Dortmunsko je glazbeno kazalište na programu imalo isječke iz arija, a prvo cjelokupno izvedeno djelo bile su «Vesele žene Vinsdorske». A ubrzo je tamošnji teatar na scenu postavio dramu «Des Teufels General» («Đavolji general») Carla Zuckmayera, priču o pilotu Harrasu koji je spoznao, da su ga, inače ponosnog i dobroćudnog, nacisti instrumentalizirali za stravične zločine. Pogodilo je to živac publike. Gledajući ovaj komad ljudi su se mogli suočiti s još prilično svježom prošlošću, a unatoč tomu u njemu vidjeti i dobre Nijemce.

Arhitekti su dizali gradove iz pepela

Prije Drugog svjetskog rata ponekad su arhitekti poželjeli da imaju mogućnost da pred njima stoji «tabula rasa» - sasvim prazan prostor na kojem će projektirati i izgraditi neki grad. Frankfurtski urbanist Erns May, na primjer znao je reći kako bi volio da može staru gradsku jezgdu staviti na kotače i pomaknuti.

Na kraju Drugog svjetskog rata njemački su gradovi, nakon bombardiranja saveznika, uistinu postali prazan prostor. Nadaleko je poznata slika Kölna u kojem nije ostao kamen na kamenu, osim katedrale koja je ostala gotovo netaknuta. 80 posto centra grada bilo je u ruševinama – ljudi su iz grada iznijeli ukupno 53 milijuna prostornih metara šute i prašine. Prva je briga Kölnjana bila ponovno dobiti krov nad glavom, arhitektura se svela na krpanje, no ipak su postavljeni određeni kriteriji. Španjolski stil gradnje koji su prilikom proširenja koelnske vijećnice primjenili Theodor Teichen i Franz Löwenstein danas se smatra prvim i izvanrednim primjerom arhitekture neposrednog posljeraća. Izvana gotovo neupadljivo pročelje od opeke, s velikim staklenim površinama, iznutra krije modernu, čiji se umjetnički izraz ogleda u detaljima na vratima, stepeništu i zidnim lampama.

Teichen i Löwenstein projektirali su time tipičnu građevinu pedesetih, koja se trebala odvojiti od kamene monumentalne arhitekture nacionalsocijalizma. Konzervator grada Kölna Ulrich Krings napominje kako su vođene nevjerojatno polemične rasprave: «Bilo je onih koji su zagovarali tu kamenjem izraženu modernu, dakle nastavak estetike koja je obilježila Treći Reich. Uz to je bilo onih koji su izlazili sa društveno-političkim, ali i estetskim te moralnim argumentima. Otuda dolazi poistovjećivanje osunčanog, osvijetljenog, prozračnog s demokracijom, s otvorenošću i slobodom. Jer kamenito i teško asociralo je na diktatorsko. Ti su argumenti tada igrali veliku ulogu.»

Skromnost, jednostavnost, dostojanstvo, prirodnost i staklo kao simbol transparentnosti – arhitekti posljeratnog razdoblja samtrali su kako su pozvani da stvore novi svijet, da s kućama promijene i ljude. Potaknut povijesnim trenutkom, hamburški je arhitekt Fritz Schumacher pozvao da se budućim generacijama ostave funkcionalni gradovi, primjereni vremenu, ali se pri tom moraju uzeti u obzir i povijesni ostaci: «Moramo biti svjesni toga i to upravo mi koji često imamo osjećaj da nas goni sudbina snosimo odgovornost za buduće generacije. To je teško, ali možda upravo to iznova(kod ljudi) potakne volju.»

Danju na ruševinama, uvečer balerine

Uvriježeno je mišljenje da ples i plesna umjetnost nisu politični, kako osu tijelo i njegovi izražajni oblici ideološki neobojani i da se balet ne može instrumentalizirati u političke svrhe. Treći Reich je srušio i tu tezu – ples i plesna umjetnost ikada nisu bili politički značajniji kao u vrijeme nacista, koji su prepoznali njegovu snagu kao propagandnog sredstva koje pokreće mase u istom taktu. Vodeći njemački koreografi iz tridesetih pristali su na suradnju – iz svojih ansambala uklonili su židovske balerine, a konačno osmislili su i program za Olimpijske igre 1936.

A ljudi su čak i neposredno nakon rata ipak htjeli uživati u baletu – u nemu su tražili zabavu, ljepotu i radost. One koje su uvečer plesale na pozornici, preko dana su raskrčivali ruševine. Nije bilo prostora za probe, kostima ili baletnih papučica – plesale su bosonoge, a od gladi, kasnije i zbog hladnoće, nerijetko su imale napade slabosti. Ipak su publici pružali vedre kratke plesne komade i operete. Godinama se na njemačkim pozornicama nisu smjeli izvoditi baletni klasici poput «Labuđeg jezera» i «Trnoružice», jer su nacisti bili zabranili glazbu skladatelja iz neprijateljskih država, dakle iz Francuske ili Rusije. Plesni su umjetnici stoga za prvu ruku sastavljali šarolike programe u kojima je bilo folklora, valcera, poloneza. Plesači i koreografi su za svoje gaže plaću primali «u naturi», cigarete su praktično bile konvertibilna valuta za koju se mogla dobiti hrana. Legendarna je priča o hamburškim umjetnicima koji su održali predstave u Rurskom području i zauzvrat su sa sobom ponijeli ugljen.

I dok se vjerovalo da će plesna umjetnost, oslobođena svih zabrana koje su vladale za vrijeme nacizma, početi uživati u novim slobodama i prepustiti se eksperimentima, već nekoliko godina nakon rata njemački s balet vratio dominantnoj estetici i klasici.

Glazba kreće neistraženim stazama

Sasvim drukčiji trend nastupio je na glazbenoj sceni. Stoljećima očuvana dominacija melodije prekinuta je jednim udarcem. Nova glazbena povijest u Njemačkoj od 1946. godine ima svoje centralno mjesto – Međunarodni kamp nove glazbe u Darmstadtu. Tu se Karlheinz Stockhausen, zajedno s ostalima – Boulezom, Nonom ili Goeyvaertsom – prvi puta susreo s nepoznatim svijetom Messiaenove glazbe, požudno ju prihvativši, da bi ju zatim mladanačkim bijesom odbacio i neopterećen bilo čime krenuo novim stazama... Postoji anegdota prema kojoj je Adorno, nakon što je poslušao revolucionarnu sonatu za dva klavira Belgijanca Karela Goeyvaertsa kritizirao kako u njoj ne nalazi nikakve glazbene motive i teme, a mladi student Stockhausen se drznuo uglednome filozofu objasniti kako na apstraktnoj slici pokušava naći kokoš.

«Glazba koju sam u svom životu skladao je duhovna glazba. Znao sam još od prvog djela – tri pjesme za (glas) i komorni orkestar - da su tonovi zrak koji je pokrenuo duh. To kako su tonovi dobili ritam, kako su oblikovani u intenzitetu, duh je koji je postao zvuk» govorio je Stockhausen.

Je li novi početak suvremene glazbe bila reakcija na Drugi svjetski rat, holokaust i razorene gradove, predstavnici avantgarde o tome nisu htjeli govoriti – u svakom slučaju bila je to neka vrsta emancipacijskog pokreta, jer konačno njihova je glazba izraz slobode.

Ljudima je ipak bilo do smijeha

Nedvojbeni izraz slobode bio je kabaret gdje su se, uz ostale izvodili tekstovi Ericha Kaestnera i u kojima se moglo vidjeti da se ljudi i nakon svih strahota rata još uvijek mogu smijati i da se Nijemci mogu suočiti s istinom koju satira nemilosrdno, ali najbolje baca u lice.Autori, umjetnici i komičari koji su godinama držali jezik za zubima ili su bili u inozemstvu vratili su se na pozornicu. I Njemačka je ponovno imala čemu se smijati. Hans Jacobshagen, WDR-ov urednik zabavnog programa naglašava: «Zanimljivo je da je kabaret vrlo brzo bio prisutan, tekstovi su se pojavili vrlo brzo. Začudo, svi su pjesnici i pisci iz nacističkog vremena „emigrirali sami u sebe“, nije bilo tekstova kojima je prijetilo guranje u ladicu, bilo je puno tekstova i odmah su se pojavili autori koji su pisali posve svježe o tekstove koji su se pozabavili suočavanjem s tom poslijeratnom situacijom."

Procvat nakon razdoblja Hitlerove «renesanse»

I za kraj podsjetimo samo što je Hitlerov ministar za propagandu Joseph Goebbels objavio 1937.: «Führer voli umjetnost, jer je on sam umjetnik. Pod njegovom blagoslovljenom rukom u Njemačkoj je sada nastupilo novo razdoblje renesanse.»

Jako dobro je poznato kamo je odvelo to – ironično rečeno – renesansno razdoblje: bio je to pravi kulturocid, a nacisti su se obrušili na modernu umjetnost. Djela ekspresionisa, dadaista, kubista, nadrealista proglašena su nepoćudnima, jer upće nisu odgovarali želji klasičnog ideala ljepote, monumentalnosti i nadmoćnosti, što su nacisti osobito cijenili. Vodeći umjetnici poput Kleea, Dixa ili Kokoschke dobili su zabranu baviti se slikarstvom, a njihova djela ili su završila u inozemstvu, ili su uništena. Spaljeno je više od 16 tisuća slika. Esenski muzej na primjer nije imao ni jednu jedinu sliku koja je datirala poslije 1900. godine

Povratak umjetnika na scenu možda je obilježena slikom Wernera Helda iz 1945. na kojoj je naslikao mrtvu vranu na prozoru, s kojeg se pruža pogled na napušteni grad s tužnim fasadama i ruševnim zidovima. Drugi umjetnik, Heinz Trökes, koji je bio privrženiji tradiciji surealizma, predočio je isušenu kratersku površinu s kosturom sirene i ogromnim topom iz kojeg se upravo ispaljuje kugla. Oba su umjetnika primjer kako se ratni doživljaji, barem privremeno mogu umjetnički obraditi. Međutim, zamjenik Bonnskog Muzeja umjetnosti Christoph Schreier ističe: «Direktna refleksija ratnih događaja i holokausta nije prisutna u djelima previše slikara. Prije svega to reflektira fotografija, postoje naravno američki fotografi koji su došli u Njemačku i dokumentirali razaranja. Ima i njemačkih fotografa. Classen, Senn u Dresdenu, koji je fotografirao otvorene bunkere s mumificiranim mrtvacima. S tim se temama fotografija jako suočavala. Što se tiče slikarstva to je pomalo radio Held, i naravno umjetnici koji su se kasnije pročuli poput Josefa Beuysa. On je naravno osoba koja se jako pozabavila ratom i sa svojim vlastitim ratnim doživljajima.» Umjetnička scena prvih trenutaka nakon rata i godina koje su slijedile ne može se svesti na jedan nazivnik. Muzeji su se trudili najprije oko rehabilitacije šikaniranih umjetnika i prvenstveno su izlagali ekspresionista. Ogromne rupe u zbirkama koje su za sobom ostavila nacistička uništavanja morali su ponovno popunjavati. Umjetnici i teroretičari umjetnosti bili su podijeljeni kada se radilo tome što se i kako se uopće još može slikati. Ta faza orijentacije je potrajala desetak godina, sve do 1955. kada je s prvom documentom u Kasselu podvučena svojkevrsna bilanca zapadnonjemačke umjetničke scene: sa 670 djela gotovo 150 umjetnika iz razdoblja od 1905.-1955.

(Prikaz je realiziran zahvaljujući emisijama Scala, radijske postaje WDR5 – u kojima su autori priloga bili Jutta Duhm-Heitzmann, Stefan Keim, Jörg Biesler, Nicole Strecker, Raoul Mörchen i Claudia Dichter.)