1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Njemačka "baka" indonezijskih orangutana

Ulrike von Mengden je navršila već 91. godinu i praktično čitav život je posvetila samo jednom cilju: spasu orangutana kojih i u Indoneziji ima sve manje. Ona i živi među njima - u kućici usred zoološkog vrta.

Ulrike von Mengden pred kavezom tigra

Ulrike von Mengden

Ulrike von Mengden

Dreka majmuna je svakidašnja buka u vrtu Ulrike von Mengden: njezina kuća je jedina privatna zgrada u zoološkom vrtu Jakarte od kojeg je dijeli samo živica. Brojni posjetitelji koji dolaze u njezin dom isprva niti ne vide njezine orangutane, nego samo brojne pse i mačke oduševljene ljubiteljice životinja. Jer majmuni žive u kavezima i samo jednom na dan smiju izaći u vrt, pod paskom čuvara i stare Njemice: "Tu su svi kao moja djeca. Sada ih je tu 37, ali ih je prošlo već na stotine. Neki od njih su već 11 godina kod mene i želim ih što prije pustiti na slobodu."
 
Orangutani gube bitku s pohlepom
 
Upravo to Ulrike von Mengden smatra svojom zadaćom - i nju nije lako ispuniti. Jer, orangutana u Indoneziji ima sve manje, još možda nešto preko 50 tisuća, a razlog jest što i njihovih prirodnih staništa, prašuma, ima sve manje. Već desetljećima se obaraju stabla plemenitog tropskog drveta - kako legalno, tako i ilegalno - a na tom prostoru se više ne vraća divljina. 
Orangutan skakuće po drveću

Orangutani gube bitku s najopasnijim protivnikom: čovjekom

Umjesto toga, tamo niču plantaže kaučuka i drugih biljaka korisnih za čovjeka. Plantažeri, pak, vode stalni rat protiv orangutana, jer majmuni uništavaju plantaže i jedu izdanke biljaka, pa ih - usprkos zakonskoj zabrani - love i ubijaju. Nije teško na tržnici Indonezije pronaći lubanje ili meso majmuna, ili mladunčad koja može poslužiti kao kućni ljubimci.
Oni imaju sreću završe kod Ulrike von Mengden koja priprema za slobodu životinje rođene u zatočeništvu ili zaplijenjene od strane protuzakonitih trgovaca. Njemica sestoga smatra svojevrsnom zaštitnicom orangutana Indonezije: "Ja sam njihova prateta, baka, prabaka ili pra-prabaka svih tih orangutana!"
 
"Sve za životinje!"
 
Orangutan u Jakarti

Na njezinu žalost, godinama u kavezima čekaju na slobodu

Prije šezdesetak godina je jedva mogla slutiti kuda će je odvesti sudbina kada je sa svojim mužem doselila u Indoneziju. Obitelj njezinog supruga je imala farmu goveda na Javi, a školovana medicinska tehničarka je isprva samo pomagala u tadašnjem zoološkom vrtu Jakarte.
Iz ljubavi prema životinjama tu je i ostala: štoviše, kada je zoološki vrt preselio na veće područje, preselila se i ona - u svoju kućicu usred vrta. Dva puta dnevno obilazi zoološki vrt i provjerava jesu li životinje dobro zbrinute i jesu li dobile dovoljno hrane.
Sve troškove snosi sama - njoj je dovoljan tanjur juhe na dan, a sve ostalo daje životinjama: "Sav moj novac, koliko mogu - koliko je to, zapravo niti sama ne znam - sve sam tu uložila. Samo u životinje. Ja bih prije umrla od gladi nego da se nešto dogodi nekoj životinji".
Orangutan
Za tu nesebičnu ljubav prema životinjama je dobila i priznanja: ne samo da u tom zoološkom vrtu stoji brončani kip dobrotvorke za životinje, nego je dobila i njemački  Savezni križ za zasluge.
 
Obećanja, obećanja...
 
Ali njoj sva ta priznanja ne znače toliko koliko sudbina zatočenih životinja. Sve bi ih najradije već sutra pustila na slobodu na otocima Kalimantan ili Sumatri, ali prije toga mora biti sigurna da neće postati žrtvom lovaca i plantažera.
Za sve to je potreban i novac i suradnja s nadležnim institucijama vlasti. Još prije nekoliko godina joj je guverner Jakarte obećao kako će se poduzeti oštre mjere protiv uništavanja prašuma i lova na majmune, ali se nakon toga nije dogodilo puno.
Prosvjed Greenpacea u Indoneziji protiv krčenja prašume

I mnoge udruge se bore protiv krčenja prašuma Indonezije, prirodnog staništa orangutana

To je nešto s čim se ova Pruskinja mora boriti svaki dan: s korupcijom, ispraznim obećanjima i riječima nadležnih koje ne znače osobito mnogo. "Ovdje živite nekako u međustanju. Da i ne, užas i dobrota, vrućine i hladnoće, uvijek je nešto između toga. Ali ipak, ovdje možete biti sretni."
Ulrike von Mengden nipošto nije sretna kad vidi svoje orangutane koji i dalje moraju čekati u svojim kavezima da nadležni konačno ispune obećanja pa da oni mogu u svoje prašume. Svi oni su upravo ljudskom rukom dospjeli u zatočeništvo i sada im je jedina nada da će ih "njihova prateta" ipak uspjeti odvesti u slobodu.
 
Autorica: Anggatira Gollmer (aš)
Odg. ur.: D. Dragojević

Preporuka uredništva