1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Nikad ispravljena povijesna nepravda - priča o obitelji Petres

67 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata hrvatskim i srbijanskim Nijemcima nije vraćena konfiscirana imovina. Tada rođene generacije takozvanih Folksdojčera, čini se, niti neće doživjeti obeštećenje.

Jedan od onih koji još uvijek potražuju nekretnine što im je oduzela komunistička vlast je i Josip Petres. Obiteljska priča umirovljenika koji sa suprugom Blankom živi u Zagrebu nalik je predlošku za cjelovečernji film, a počinje 1905. godine kada je njegov djed Johann kupio zemljište u vojvođanskoj Velikoj Kikindi. Na njemu je sa suprugom Suzanom sagradio obiteljsku kuću. Tamo je rođen i Josipov otac Joseph koji je nakon školovanja u Kikindi i Novom Sadu kao mladi trgovac odselio u Zagreb gdje je kasnije i zasnovao obitelj. "Zaposlio se u trgovini tekstila kod zagrebačkih Židova – obitelji Marić. Isprva je bio pomoćnik, a potom je postao partner. U Ilici 19. su imali trgovinu 'La Reine'. Osim tekstilne metraže, prodavao je i žensko rublje, posebice svilene čarape koje su tada bile vrlo moderne“, priča Josip za Deutsche Welle.

Svi Nijemci proglašeni krivima

Dolaskom Crvene armije u Srbiju i oslobođenjem Beograda u listopadu 1944. godine počinje čistka lokalnih Nijemaca kojih je na području Jugoslavije od prijeratnih pola milijuna na kraju rata ostalo tek 200-tinjak tisuća. Svi su, bez iznimki, proglašeni neprijateljima naroda, među njima i Johann Petres i njegov najmlađi sin Nikola koji su likvidirani s još 600 Nijemaca iz Kikinde. "Baka Suzana je dospjela u koncentracijski logor u Nakovu u Vojvodini iz kojega je otpuštena nakon godine dana 1945.. Vratila se na poharano imanje koje je konfiscirano i prodano kolonistu iz Like Radi Čubrilu. Završila je u jednoj sobici u vlastitoj kući, nakon čega se spakirala i otišla sinu u Zagreb“, prisjeća se Petres.

Otpusnica Suzane Petres iz logora u Nakovu u kojoj se umoljavaju sve vojne i civilne vlasti da imenovanoj ne čine smetnje

Otpusnica Suzane Petres iz logora u Nakovu u kojoj se "umoljavaju sve vojne i civilne vlasti da imenovanoj ne čine smetnje"

Ni tamo ju nije dočekala bolja situacija. Nova je vlast konfiscirala i trgovinu "La Reine", a komunisti su Josepha i suprugu mu Miru kao neprijatelje naroda zatvorili u koncentracijski logor Prečko o kojem ni danas nema previše podataka. Josip priča da bi on i sam završio tamo da te noći, kada su došli po njegovog oca i majku, nije spavao kod bake.

Ipak im pomogao partizan

"Usprkos svemu, imali su tu sreću da ih je prilikom obilaska logora prepoznao njihov znanac, stanoviti major Kapusta koji je zahvaljujući činjenici da mu je Joseph svojevremeno darovao tekstil, pa čak i skrivao neke partizane, isposlovao otpuštanje iz logora u kojem su bili oko 3 mjeseca“, navodi naš sugovornik uz napomenu da nisu svi bili te sreće te da je puno ljudi iz logora odvedeno noću nakon čega se nikada nisu vratili.

Kao i mnogi Nijemci, Joseph se nakon puštanja iz logora morao dokazati kao lojalan građanin novonastale države. Zbog toga je sudjelovao u radnim akcijama, a u molbama za posao je, tvrdi njegov sin, navodio da mu je otac preminuo 1945. godine te da potječe iz siromašne seljačke obitelji, kako ne bi bio sumnjiv komunističkim vlastima.

Obitelj Petres je za vrijeme Jugoslavije pokušala povratiti imovinu, ali svi zahtjevi su im odbijeni. Ni nakon raspada SFRJ nisu imali više uspjeha, pa čak ni nakon osnivanja srbijanske Agencije za povrat imovine koja ih i dalje smatra potomcima okupatora, iako njegovi preci nisu ništa i nikoga okupirali.

Kupoprodajni ugovor iz 1905. godine kojim obitelj Petres dokazuje vlasništvo nad imovinom koja joj je oduzeta

Kupoprodajni ugovor iz 1905. godine kojim obitelj Petres dokazuje vlasništvo nad imovinom koja joj je oduzeta

Nakon oslobođenja – prokazivanja i pogubljenja

Iako su Nijemci s područja Jugoslavije već potkraj rata bježali put Austrije, ali i Mađarske, Češke i Njemačke, veliki dio ih je završio u sabirnim logorima gdje su trebali dočekati takozvano humano preseljenje u matične zemlje. Tamo su desetkovani zaraznim bolestima i teškim radom. Stradavalo se većinom od dizenterije, tifusa pjegavca, ali i iscrpljenosti i gladi, objašnjava dr. Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest.

Svjedoci kazuju da su, nakon što bi partizani uspostavili vlast nad pojedinim gradom ili selom, provodili egzekucije, a potom i interniranja u logore, pa su tako i na središnjem trgu hrvatske metropole, između ostalih, visjeli takozvani okupatori i narodni neprijatelji njemačke nacionalnosti. Gaiger za DW tvrdi da se dobrim dijelom radilo o ljudima koji su bili vezani uz upravni aparat kolaboracije ili su surađivali s njemačkim okupatorom. No, također su smaknuti i oni koji su se nekome zamjerili pa ih je taj lažno i zlonamjerno prokazao kao neprijatelje naroda.

Tajna služba OZNA je tako prije zauzimanja mjesta i gradova imala popise ljudi koje treba pohapsiti, a među njima je, kada govorimo o Zagrebu, bilo najviše Hrvata koji su bili protivnici komunista ili vezani s vlastima kvislinške Nezavisne države Hrvatske, priča povjesničar.

Propao plan "humanog preseljenja"

"Da netko ne spočita da se ovdje radi o revizionističkom pristupu treba napomenuti da su ratni zločini koje su radili njemački okupatori, pa i pripadnici njemačkog naroda koji su živjeli na području Jugoslavije, bili i povod i opravdanje komunističkim vlastima da sve Nijemce proglase kolektivno odgovornima“, naglašava Geiger.

Plan o "humanom preseljenju Folksdojčera“ koji su tada bili bez imovine i građanskih prava se izjalovio na konferenciji velikih savezničkih sila u Potsdamu. Logori, koji su otvarani još za trajanja rata, zatvoreni su 1947. godine, a u Vojvodini godinu dana kasnije.

Tek nakon raspuštanja logora i donošenja jednostrane odluke Jugoslavije o ukidanju ratnog stanja s Njemačkom i Austrijom, otvara se mogućnost iseljavanja Nijemaca koje je najjače sredinom 50-ih godina i traje do 60-ih godina. "Tenzije su splasnule negdje početkom 60-ih godina, a šovinistički pristup u pojedinim skupinama prema Nijemcima je prisutan čak i danas“, kaže naš sugovornik.

Folksdojčeri nisu prioritet

U međuvremenu su Jugoslaviju poharali neki drugi ratovi, država se raspala na nekadašnje federalne jedinice, no problem imovine Folksdojčera još uvijek nije riješen. Što se tiče Hrvatske, Gaiger ne polaže previše nade u skori povrat konfiscirane imovine ili obeštećenje. Tvrdi, ni prethodna, ni aktualna vlast nisu učinile ništa da se steknu zakonski temelji za povrat oduzetog.

Njegov kolega povjesničar dr. Zoran Janjetović s beogradskog Instituta za noviju istoriju Srbije kaže da ni u Srbiji stanje nije bolje. "Koliko znam, Zakon o restituciji nije donijet, iako su njegov nacrt javno kritizirale udruge onih koji očekuju povrat imovine. Kako će sve to ići, u ovom trenutku nikome nije jasno. Kao što znate, vlade još nema, a i kad se stvori to joj neće biti prvi prioritet“, ispričao je za DW. Očekuje da će i nova vlada, baš poput prethodnih, odugovlačiti s tim problemom te da će Nijemci biti u težem položaju od ostalih oštećenih. Oni čiji su preci osuđeni i kojima je imovina oduzeta sudskom odlukom će vjerojatno moći pokrenuti postupak rehabilitacije kako bi temeljem toga mogli tražiti povrat.

Od Službe za katastar nepokretnosti u Kikindi smo doznali da se oduzeto zemljište obitelji Petres danas proteže Jugovićevom ulicom na mjestu kućnog broja 55 i 57b, dok se ostatak zemlje nalazi u negrađevinskom području koje je obuhvaćeno komasacijom i za koje se ne može napraviti identifikacija. Josip Petres je svoju djedovinu zadnji puta obišao 1949. godine. Nakon toga se nije vraćao. Ne poznaje, kaže, ljude koji sada tamo žive i ne želi nikoga istjerati iz njegovog doma. Ipak, očekuje da ga Srbija obešteti, a to se, sasvim je sigurno, neće tako brzo dogoditi.

Preporuka uredništva