1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Nijemci u Slavoniji: Tko je preživio, ima što ispričati...

Još uvijek ima Nijemaca koji su preživjeli kalvariju kroz koju su prošli 1945. Naši sugovornici su izgubili i imutak i mnoge članove obitelji, ali ipak hladne glave svjedoče o muci kroz koju su prošli.

Nikola Mak i Jozef Bischof dvojica su Nijemaca koji su kao djeca dočekali 1945. godinu. Djetinjstvo im je obilježeno protjerivanjem u logore i oduzimanjem svega što su njihovi preci generacijama stvarali. Svjedoci su pogroma njemačke nacionalne manjine koja je stoljećima živjela u Slavoniji.

Više od 150.000 Nijemaca živjelo je na području današnje Hrvatske, a u Kraljevini Jugoslaviji bilo ih je 550.000 tisuća. U logorima ih je umrlo oko 50.000, uglavnom žene, djeca i starci.

Odlukom predsjedništva AVNOJ-a od 20. 11. 1944. godine Nijemcima je oduzeta sva imovina. Uz tu odluku postoje i dvije tajne odluke: da se svi Nijemci koji nisu bili u partizanima protjeruju iz tadašnje Demokratske federativne Jugoslavije i dok se ne protjeraju iz zemlje, da ih se internira u radne logore.

"Švabe, ostavite ključeve u vratima"

"Živjeli smo normalno do 11. 5. 1945. kada dolaze ujutro naoružani vojnici sa zapovjedi: Švabe, uzmite što možete ponijeti i stanite ispred kapije, a ključeve ostavite u vratima, idete na saslušanje", priča nam Nikola Mak. "Kada su nas sve skupili, odveli su nas u Valpovo. Od tamo su nas otpravili u dva transporta za Austriju. Prvi transport, koji je krenuo osam dana prije, Englezi su u Štajerskoj primili, ali su shvatili da su napravili grešku jer te ljude je trebalo hraniti. Kasnije su mi rekli da su im sami Austrijanci govorili: Pa vi ste ludi, nas nećete moći hraniti a ne još te cigane. Jer mi smo za Austrijance bili cigani“, objašnjava nam Nikola Mak kojem je tada bilo samo devet godina.

Nikola Mak

Nikola Mak

Ljudi iz tog "prvog transporta" su mahom otišli u treće zemlje; Ameriku, Južnu Ameriku, Australiju... Uglavnom, našli su se na Zapadu i tako spasili. Pred onima koji su ostali iza željezne zavjese nevolje su tek počele.

Tifus, glad i zima

"Vratili su nas nazad i u Velikoj Pisanici istovarili na vašarištu (sajmištu) gdje su nas držali deset dana", nastavlja gospodin Mak. "Nije bilo žice i kod nekog krumpirišta pamtim da sam rukama kopao krumpire i u pepelu ih pekao. To mi je bio najslađi krumpir u životu. Pored nas je prošao 'Križni put' sa domobranima u suprotnom smjeru, a mi smo pješice poslani u valpovački logor", sjeća se Nikola Mak.

Kroz valpovački logor prošlo je oko 3.000 Nijemaca i trećina, dakle oko 1.000 ljudi je umrlo od tifusa, gladi i hladnoće.

"Dolazi zima, glad, tifus, uši, stjenice, buhe, svrab... Na svu sreću Švabo je lukav, pa kada smo u proljeće otjerani, svi smo obukli zimsku odjeću. 16. ožujka je od tifusa umro i moj otac, zajedno sa još 80 ljudi tog dana. Ostali smo majka, brat i ja sami. Beznađe, glad, ljudska tragedija, spavao sam pokraj leševa. Apsurd je da se tada preživjeli Židovi i Srbi vraćaju iz logora, a po istoj logici mi idemo u logore."

Ipak, gospodin Mak osobito naglašava: "Važno je da kažem, kada su nas tjerali u logore, ljudi su plakali. Kada smo se vratili iz logora, ljudi su govorili: što su vam ovi banditi uradili? Bila je to slika gorkog očaja, nismo se smjeli ni približiti svojim kućama. Jer u našim kućama, su bili isto tako nesretnici s Banije, Korduna, Bosne...“

Napuštena kuća jedne njemačke oboteji u Vojvodini (Kničani)

I po Slavoniji i dalje, u Vojvodini su Nijemci masovno protjerani sa svojih ognjišta gdje su mnogi došli još kad je to područje oslobođeno od Turaka u 18. stoljeću.

"Tito mi je ubio oca i brata, ali mi je i nešto dao..."

Život nije postao mnogo lakši niti nakon što su ih otpustili iz logora. Gladni i bez doma, našli su utočište u jednoj napuštenoj kućici u vinogradu, koja im je poslužila kao dom prvih godina. Iskustva iz tih dana nikada nije zaboravio:

"Tu su susjedi počeli dolaziti i svatko; i Srbi i Židovi i Hrvati, donosili su nam po nešto. Haljinicu, gaće, žlicu, stari krevet, ništa nismo imali. Mama je posudila motiku i krenula u nadnicu i tako smo počeli svoj 'novi' život. Brat se oporavio i završio školu za trgovca. Ali od posljedica logora bio je lošeg zdravlja i 1951. je umro od tuberkuloze", sjeća se Nikola Mak.

"I ja sam krenuo u školu vremenom. Učiteljica mi je bila jedna uvjerena partizanka, ali sam bio njen ljubimac jer sam bio najbolji đak. Tito mi je ubio mog oca i brata, ali mi je i dao nešto, od zdravstvenog osiguranja do školovanja... Nikada nisam bio ekstreman i pokušao sam stvari sagledavati u široj slici", kaže nam Nikola Mak koji nikada nije zatražio povrat imovine.

No, kako kaže, od materijalnog je bitnije ono moralno. Da se prizna nepravda, stradanje, pljačka i progon sa obilježjima genocida. Prema njegovim pričama, puno gore su prošli vojvođanski Nijemci koji su bili deportirani u Sovjetski Savez. Tko je preživio, vratio se tek pedesetih godina prošlog stoljeća.

Jozef Bischof

Jozef Bischof

Andrija se "zabavljao", pucajući na logoraše

Jozef Bischof, vitalni osamdesetčetverogodišnjak iz Kozarca, sjeća se kada su ga kao dječaka od 14 godina, zajedno sa cijelom obitelji, otjerali u logor. Prvo su razdvojili cijele obitelji i sve ih podijelili na radno sposobne i one nesposobne. One koji su proglašeni radno sposobnima su danima selili iz jednog selo u drugo: Grabovac, Popovac, Batina Skela, Jasenovac... Radili su kao besplatna radna snaga u vinogradima, istovarivali vagone, obrađivali šećernu repu, što god je bilo potrebno. Tu zimu je Jozef Bischof proveo u Osijeku radeći u Šećerani za vrijeme kampanje, ali nakon toga je i on otjeran u Valpovački logor.

"Tamo sam skoro umro od avitaminoze i skorbuta. Jedna me doktorica spasila. Dala mi je svaki dan dvije jabuke. Morao sam ih pojest kod pred njom, u ambulanti jer bi mi ih oteli inače", sjeća se gospodin Bischof.

"Na kraju, 14. siječnja 1946. smo pješice poslani u Beli Manastir. Hodali smo cijeli dan i cijelu noć, a od tamo su nas poslali u Mirkovce. U Mirkovcima su bili dobri stražari, ali jako loš komandant. Još dok sam bio u Jasenovcu, gađao je ljude koji su išli na bunar. Ako ga je pogodio, pao bi u bunar. Mi smo ih onda vadili i opet koristili taj bunar. Zvao se Andrija, iz Belog Brda je bio" kaže nam Jozef Bischof.

Iz logora kao - Talijani!

Kao što to ponekad biva, kasnije se još jednom susreo s tim "Andrijom", zapovjednikom logora: "Šezdesetih godina sam vozio direktora kao šofer. Zastali smo jednom na putu i taj Andrija je bio tadašnji milicionar. Ponudio nas je nekim šljivama iz košarice. 'Hvala, ne treba' sam samo rekao. Kad smo krenuli direktor je samo rekao; 'Vama su krvave te šljive'. 'Jako su krvave', rekao sam mu. Jednom je naredio da me zavežu za drvo za ruke, da mi noge ne dotiču tlo... Umro je u međuvremenu, neka mu Bog oprosti."

Josip Broz Tito

Oni svakako imaju sve dobre razloge za mržnju tadašnjeg režima. Ali znaju i što su nacisti učinili onima koji su dospjeli u njihove kuće, a na koncu su i pošteno zaradili mirovinu. Ali žele da zapamtimo nepravdu koja je njima učinjena.

Jozef je oslobođen zajedno s majkom 30. travnja 1946. sa otpusnicom u kojoj piše da je po nacionalnosti Talijan, kako bi ih mogli otpustiti bez previše pitanja. Rodbina, i sama gladna i bez hrane, nije ih mogla primiti. U svoju se kuću nisu smjeli vratiti, pa su zaputili u baranjsko selo Mirkovac.

"U Mirkovcima je mama je pitala upravitelja da nam da neki posao. Ja sam dobio četiri vola da prevozim. Dobili smo i 200 hvati vrta za krumpir, ali nismo imali gdje spavati. Tamo nam je jedan čovjek dao neku špajzu (ostavu) da spavamo. Tako je vrijeme teklo, radili smo, nismo umrli od gladi. Obitelj se sastala kasnije", priča Bischof.

Mladi Jozef je poslan na tečaj za vozača traktora, u Sloveniju su ga poslali u melioracijsku školu. Završio je i majstorski ispit, radio je kao vozač, geometar, mehaničar, trgovac... Odslužio vojni rok i proveo život radeći i šuteći, pošteno zasluživši mirovinu. Doživio je i denacionalizaciju, vraćen mu je dio imovine, ali kako sam kaže, od vrijednosti mu je bitnije da se prizna kako im je učinjena nepravda iako za ništa nisu bili krivi.

U ionako teškim vremenima, slavonski Nijemci prošli su još teže, počinjući život od počeka, bez ičeg, stigmatizirani od društva, opljačkani od države, osuđeni samo na svoj rad i svoje sposobnosti da iz ničega ponovo stvore svoje živote.

Preporuka uredništva