1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Ni signal za mobitel, a kamo li internet

Hrvatski ministar obrazovanja obećava uvođenje informatike u osnovne škole kao obaveznog predmeta tek 2022. godine. A Hrvatska već jako zaostaje u novim tehnologijama.

Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar izjavio je da Hrvatska još nema novca potrebnog da informatika postane obavezni predmet u osnovnim školama, ali da će do 2022. godine kroz projekt „e-Škole“ biti uloženo 180 milijuna eura kako bi 50 posto hrvatskih škola postalo „digitalno zrelima“.

Ova izjava dala je dosta „streljiva“ onima koji na tu temu imaju što reći i podgrijala strahove kako će Hrvatska postati zemlja kuhara, konobara i sobarica. Već sada je udio turizma u BDP-u 17 posto – i raste.

Blanka Mihaljević

Blanka Mihaljević

Ulaganje u budućnost kasni i to je evidentno u vremenu u kojem razvoj novih tehnologija postaje imperativ. Problemi s kojima se susreću oni koji to primjenjuju „u rovovima“, dakle profesori, skoro su nevjerojatni za 21. stoljeće.

Profesorica Blanka Mihaljević iz osječke osnovne škole „Mladost“, inače jedne od opremljenijih škola, kaže kako se za sada snalaze s opremom koju imaju. Napominje kako je interes djece za nove tehnologije jako velik.

Za informatiku se zanimaju od prvog razreda

„Učenici su zainteresirani za informatiku kao izborni predmet. Čak bih rekla da i učenici razredne nastave pokazuju veliko zanimanje za informatiku kao izvannastavnu aktivnost i dolaze željni znanja“, kaže profesorica Mihaljević. Škola „Mladost“ nosi titulu Microsoftove ogledne škole i između ostalog trenutno se radi na temi sigurnosti djece na internetu. U sklopu toga je organiziran posjet Osnovne škole Stjepana Radića Čaglin kako bi pokazali djeci koja nemaju takve uvjete što se i kako radi u bolje opremljenim školama.

Željka Pejić

Željka Pejić

Osnovna škola Stjepana Radića Čaglin jedna je od onih koje imaju kronične probleme s tehnologijom i djeca su željna ovakvih prezentacija, ali njihova je priča sasvim drugačija.

„Stanje je s opremom jako loše, imamo u školi informatički kabinet, a nas četiri nastavnice koje radimo u matičnoj školi raspolažemo s jednim laptopom i jednim projektorom, tako da se korištenje informatičko-komunikacijske oprema uglavnom svodi na nastavu medijske kulture“, kaže Željka Pejić, nastavnica u Čaglinu. U informatičkom kabinetu se održava nastava i ostalih predmeta jer ne raspolažu ni dovoljnim brojem učionica.

Za djecu u razrednoj nastavi od prvog do četvrtog razreda je prvi problem mala dostupnost opreme. Drugi problem je taj što su učenici uglavnom „putnici“, dolaze u školu iz 23 sela koja su i dosta udaljena. Sretni su što su uspjeli izgraditi nadstrešnice na autobusnim postajama kako djeca ne bi kisnula na putu do škole, pa u takvim prilikama problemi s informatičkom opremom padaju u drugi planu.

„Zamislite kakvi dođu ujutro promrzli, pokisli. Prvašići se ustaju ujutro u 5:30, a dođu kući u 14:30 sati“, kaže Željka Pejić, ali naglašava da im je velika želja napraviti neki napredak po tom pitanju. „Šteta je, jer za treći razred, četvrti razred ima takvih prekrasnih prezentacija, kvizova, aplikacija za nastavu s kojima bi mogli čuda napraviti, ali trenutno su mogućnosti takve“, kaže ona.

Učenici u dvorani

Učenici iz Čaglina u posjetu osječkim kolegama

Ni signal za mobilni telefon

Ravnateljica škole u Čaglinu Slađana Švajda stavlja stvari u realne okvire kada objašnjava da njihovi problemi nisu informatičke, već financijske prirode. „Mi imamo područne škole koje uopće nemaju signala za mobitel ni pristupa internetu. U školama u Ljeskovici, Djedinoj Rijeci i Ruševu nemaju internet u školi. Mi ne možemo uvesti ni e-dnevnik jer su nam područne škole izostavljene. Imamo kolega do kojih ne možemo doći tijekom nastave jer nema signala ni za mobitel“, objašnjava ravnateljica situaciju u ruralnim dijelovima Hrvatske.

„Samo kad usporedimo područnu školu i matičnu, već je velika razlika, a kamo li kad se uspoređujemo sa školama u gradovima. Učitelji iz područnih škola svu pripremu obavljaju kod kuće jer on-line povezivanja tamo nema“, kaže Švajda. Ravnateljica je svjesna da su priče o nastavi on-line, povezivanje s učenicima i ostalim blagodatima tehnologije za njih – utopija. No to ne znači da su potonuli u očajanje, naprotiv, snalaze se kako znaju i trude se djeci pružiti „priključak“ u 21. stoljeće. „Mi smo se u zadnjih godinu dana javljali na neke mini-natječaje, Zaklade Adris, HEP-a i slično. Tu smo povukli nekih 20.000 kuna pa smo kupili prvo laptop za jednu školu, pa za drugu školu, pa kupimo projektor... Sami istražujemo gdje je koji natječaj, što se dodjeljuje i tako se snalazimo izvan sustava“, kaže ravnateljica o naporima jedne „male“ škole da prati tehnologiju. Usprkos svemu, djeca pokazuju svoj veliki interes. „Informatika jest izborni predmet, ali nisam čula da netko ne ide na informatiku, mislim da 100 posto djece pohađa nastavu. Neka djeca nemaju računalo ni kod kuće, pa im je to prvi susret s računalom“, kaže ravnateljica.

Snježana Barabaš Seršić

Snježana Barabaš Seršić

No, problem je puno dublji od samog novca, tvrdi ravnateljica III. gimnazije u Osijeku Snježana Barabaš Seršić. Prirodoslovno-matematička gimnazija što se informatike tiče jedna je od najboljih u Hrvatskoj, ali ravnateljica, s 36 godina iskustva u nastavi, uočava druge prepreke.

Nedostaje profesora

„Gdje su nam kadrovi koji će predavati informatiku“, prvo je pitanje koje postavlja.

„Informatika se nalazi u jednoj velikoj nemilosti - svi znaju informatiku, ali hobistički. Svi se 'zabavljaju' Office-alatima, obradom slika, a zapravo griješimo jer temeljna znanja koja nas vode programiranju, a to je ono iz čega bismo mogli izvući neka znanja, korist, zaradu – to je apsolutno zapušteno. Postoje možda dva obrazovna programa u kojima postoji programiranje, to je ovdje u prirodoslovno-matematičkoj i to je elektrotehničko usmjerenje, svi ostali se bave Office-alatima od kojih nema puno koristi.

Ravnateljica uviđa da je problematično imati informatiku kao izborni predmet „jer na žalost naša svijest je još uvijek takva da sve što je izborno – ocjene moraju biti napuhane. U samom smislu informatike je programiranje, odnosno matematika, a tu ocjene ne mogu biti napuhane i iznadprosječne“.

Profesorica Seršić zagovara uvođenje informatike u što ranijoj dobi i detektira problem metodike koja za informatiku ne postoji. „Ovo je najmlađa disciplina. Metodika za matematiku postoji 200 godina, a ovdje se nitko nije pozabavio metodikom. Imamo fakultete informatologije gdje završeni studenti imaju formalno pravo predavati informatiku, iako nisu dobili nikakva tehnička znanja. Oni zapravo tehnički problem informatike ne razumiju“, kaže profesorica Sršić koja razočarano konstatira tromost obrazovnog sustava.

Učenici u dvorani

Prirodoslovno-matematička gimnazija jedna je od rijetkih koje nude programiranje

Kaže da se razina znanja s kojom djeca dolaze iz osnovne škole, na žalost, gotovo u većini slučajeva svodi na poznavanje Worda. „Pa za to je dovoljno znati slova“, opisuje beskorisnost takve edukacije profesorica Seršić.

I dok ministar obrazovanja tvrdi kako ”informatika nije samo programiranje”, na burzi rada u cijeloj Hrvatskoj ima trenutno samo 14 programera za razvoj aplikacija, a ni oni tamo neće ostati dugo. Problem koji se naizgled čini usko stručni je zapravo direktno vezan s napretkom jedne zemlje i trebao bi biti u interesu svih da se što prije riješi. Naime, činjenicu da nije svejedno hoće li mirovine današnjih zaposlenih generacija biti isplaćivane iz fonda koji pune konobari i sobarice ili programeri i IT-stručnjaci, tek ćemo si morati osvijestiti.

Preporuka uredništva