1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Ni izdajnici ni junaci

Prije točno 60 godina skupina časnika okupljena oko grofa Clausa Schenka von Stauffenberga podmetnula je bombu u glavni stožer nacionalsocijalsitičkog diktatora u istočnoj Pruskoj. No, Hitler je preživio napad, a urotnici su osuđeni na smrt. Neuspjeli atentat na Hitlera od 20. srpnja 1944. zasigurno je jedan od onih o kojima se najžešće raspravljalo.

default

O časnosti motiva urotnika nakon Drugog svjetskog rata vodila se ideološka rasprava koja je zamukla tek kada su se točno utvrdile povijesne činjenice. Danas atentatori od 20. srpnja stoje kao opomena da se treba braniti od diktatura i terora u svijetu.

Komentar Cornelije Rabitz

Za Nijemce je 20. srpnja 1944. oduvijek bio težak datum. Šest desetljeća je prosudba neuspjelog atentata na Adolfa Hitlera podlijegala prevladavajućem društveno-političkom duhu vremena. Malo se urotnici oko grofa von Stauffenberga nazivaju izdajnicima i onima koji su prekršili zakletvu, malo se slave kao junaci. Jednom ih se veliča kao moralne uzore, onda im se podmeće da su prvenstveno htjeli ponovno uspostaviti ultrakonzervativne staleške države, a ne da im je bilo stalo do oslobađanja od jarma diktature. Atentat je uslijedio prekasno, također se govorilo. Zatim, plan je proveden previše diletantski.

Šezdeset godina kasnije, na sreću, daleko smo udaljeni i od vremena slavljenja junaka kao i od svih političkih svojatanja. Grof Peter Yorck von Wartenberg, jedan od boraca iz otpora, tada je u jednom pismu zapisao: ”Možda će jednom doći vrijeme kada će se naše držanje drukčije vrednovati, kada nas se neće gledati kao izdajnike, nego one koji opominju, kao patriote.” To priznanje je urotnicima i njihovim obiteljima dugo vremena bilo uskraćeno.

Danas konačno prvenstveno iskazujemo poštovanje onima koji su 1944. pokušali ukloniti Hitlera, a time i zločinački nacistički režim. U središtu pozornosti brojnih objavljenih radova nalaze se ljudi iz von Stauffenbergovog okruženja, njihova grižnja savjesti, njihovi strahovi, odvažnost, njihovi ideali. Motivi urotnika su rasvijetljeni bez predrasuda i prepotentnosti. To što je pokušaj svrgavanja došao kasno, nije više primarno dokaz za umiješanost časnika u nacionalsocijalistički režim. Danas doznajemo da je i prije 20. srpnja 1944. u vojsci bio određeni broj pokušaja da se ukloni Hitlera. To što atentat od prije šezdeset godina nije uspio, također se ne vrednuje kao znak njegove besmislenosti. Upravo suprotno: na najnižoj točki njemačke povijesti časnici su djelovali duboko moralno – o tome danas, 2004. godine prevladava konsenzus.

Bila je to pobuna savjesti. Stravični zločini tada su se već godinama događali u njemačko ime, a neki časnici oko Stauffenberga i sami su bili očevici najstrašnijih umorstava koji su iza fronte počinjeni nad civilima u okupiranim područjima – u Poljskoj i Rusiji, jednako kao i u Nizozemskoj, Francuskoj ili Grčkoj. Urotnici su platili svojim životom, mnogi su iz njihovog kruga uhićeni, njihove žene i djeca bačeni su u zatvore ili su odvedeni u koncentracijske logore. Njihova patnja i njihova smrt pred svijetom dokazuju da je postojala jedna druga Njemačka. To pomaže i kasnijim generacijama koje nose teret povijesti.

Uz ovogodišnji spomendan jamačno se prisjećamo i drugih ljudi koji su se suprotstavili nepravednom režimu: sindikalaca, svećenika, studenata, obrtnika i intelektualaca, socijalista i konzervativaca. Stolar Georg Elser, na primjer, koji je 1939. u Münchenu, sasvim sam – i uzaludno – pokušao bombom ubiti Hitlera. Akcija s lecima brata i sestre Scholl. Javni prosvjed Dietricha Bonhoeffersa protiv progona Židova. Carl Goerdeler, gradonačelnik Leipziga, koji je htio zaštititi židovske trgovine. Hrabri časnici koji su pozivali na nepoštivanje zapovjedi i sabotaže. I mnogi drugi koji su ostali neznani. Pa ipak je otpor protiv nacističkog režima bila stvar manjine.

Njihova odvažna djela zasigurno pripadaju naslijeđu njemačke povijesti. Oni su bili nešto poput kompasa, moralni smjerokazi za demokratski novi početak nakon rata. A s vremenom u društvu posljeratne Njemačke djeluju istodobno kao ostavština i kao povijesna lekcija. Oni su pridonijeli tomu da se izoštri svijest u odnosu na totalitarne vladavine i potlačivanje.

60 godina kasnije 20. je srpnja nedvojbeno postao i medijski događaj. Velike ideološke bitke su završene, no unatoč pravoj poplavi televizijskih serija, knjiga i videozapisa ne može se sakriti da je kod mlađih ljudi teško održati ili pobuditi zanimanje za vrijeme nacionalsocijalizma.

A bilo bi povoda da se na pobuni savjesti uzme primjer: šezdeset godina nakon neuspjelog atentata na diktatora, još uvijek postoji teror, bespravlje, pa i genocid – u mnogim zemljama svijeta. 20. srpnja stoga i danas upozorava: ne smije nam biti svejedno ako se ljude proganja i ubija. Gdje god i kad god da to dogodilo.