1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Nepoznata strana Bertolda Brechta

U godini kada se u Njemačkoj obilježava 50. obljetnica smrti Bertolda Brechta, velikana njemačke dramske književnosti, pod povećalo se stavlja i njegov politički angažman koji nije bio po volji ni Zapadu ni Istoku.

Brechtovo pismo supruzi iz Cohenove ostavštine

Brechtovo pismo supruzi iz Cohenove ostavštine

Brecht je u svom relativno kratkom životu – umro je s 58 godina – na vlastitoj koži osjetio nekoliko režima, od nacističkog zbog kojeg je od 1933. živio u egzilu, do DDR-ovskog u koji se dragovoljno iz izbjeglištva u Skandinaviji, Sjedinjenim Državama i Švicarskoj vratio 1949.
Na povratku iz SAD-a u Europu najprije se dvije godine zadržao u Zürichu. Prije nekoliko godina tamo je igrom slučaja otkrivena velika zbirka do sada nepoznatih pisanih materijala. Već se najavljuju nova izdanja njegovih djela, pa tako, primjerice, izdavačka kuća Suhrkamp do kraja ovog mjeseca planira objaviti nadopunjeno izdanje Brechtovih pisama supruzi Heleni Weigel. Ta su pisma samo dio ogromnog arhiva iz "Brechtove zbirke Victora Cohena", koja će zacijelo baciti novo svjetlo na izučavanje ostavštine tog često kontorverznog, ali neosporno velikog književnika, čija djela do danas nisu ništa izgubila na aktualnosti.

Sanduci puni nepoznatih materijala

Radi se o Brechtovim rukopisima: o njegovim zabilješkama, ugovorima, dokumentima, štednim knjižicama, putovnicama, računima i pismima kako od njega tako i onima njemu upućenima. Sve to je svojedobno 51-godišnji Brecht povjerio na čuvanje svom prijatelju, sindikalcu i grafičaru, Victoru Cohenu vjerojatno 1949. godine u Goldbachu, u Švicarskoj, prije nego što je odselio u Berlin. Cohen je preminuo 1975. godine, a tu su vrijednu ostavštinu njegovi sinovi otkrili tek krajem 90-ih godina. Šef Brechtovog arhiva Erdmut Wizisla o tom spektakularnom otkriću priča: «Nije nam poznato zašto otac nije govorio o tome. Dokumenti su pronađeni tek kada se zbog isteka ugovora o najmu moralo isprazniti jedno skladište. Najprije je otvoren jedan sanduk, pa je izišlo na vidjelo da je pun Brechtovih papira, a onda drugi i treći – i tu su opet bile samo Brechtove stvari.»
Ondje su se također nalazili i nepoznati rukopisi, poput dvije verzije komada «Kavkaski krug kredom», veći broj pripovjetki, projekt jednog romana, politički ogledi te sastavci o kazališnoj tehnici. Tu je bio i prozni tekst «Moj nezaboravni karakter» u kojem Brecht karikira Hitlera.

Brecht protiv kolektivne krivnje

Kako je ta nenadana ostavština pokazala, Brecht se u američkom egzilu angažirao u Udruzi njemačkih emigranata za demokratsku Njemačku. Ona je nastala kao reakcija na «Nacionalni komitet slobodna Njemačka», koji je u svibnju 1944. godine osnovan u Sovjetskom savezu. Brecht je napisao brojne analize i pisma u kojima je za suradnju pokušao pridobiti i druge uglednike. Erdmut Wizisla objašnjava: «Ta Udruga za demokratsku Njemačku osnovana je s namjerom da se dovede u pitanje kolektivna krivnja. Osim toga, Brecht i ostali članovi udruge su smatrali da se mora pobrinuti za to da se događaji iz Njemačke više nikada ne ponove. Zato se razmišljao i o poslijeratnoj Njemačkoj, koju je vidio kao demokratsku zemlju, pa je tražio široku potporu, pomalo poput Narodnog fronta.»
Brecht je u Švicarskoj pažljivo pripremao svoj kazališni angažman u poslijeratnoj Njemačkoj. Dopisivao se s istomišljenicima među režiserima, glumcima te njemačkim i ruskim kulturnjacima. Sve svoje komade namjeravao je preraditi u skladu s novom situacijom nakon rata.

Samouvjerenost koja zadivljuje

Brechtova korespondencija pokazuje da je, unatoč bezuspješnim godinama u izbjeglištvu, i dalje ostao samouvjereni i uporni književnik. Erdmut Wizisla kaže: «Najuzbudljivije u toj zbirci je to da je nastala u trenutku kada je Brecht shvatio da se njegovom egzilu približava kraj. Ima jedno pismo upućeno Ihringu u kojem priča što sve planira. Govori o gradovima u kojima su, navodno, dogovorene kazališne izvedbe, ali to je vjerojatno bila samo puka želja. On o tome piše samo kako bi ostavio utisak na Ihringa, što bi pomoglo ostvarenju njegovih planova u Berlinu. Ističe da bi Berlin dobio autora kojeg se ne mora ponovo otkrivati, jer je njegovo ime legendarno i 20 godina nakon «Opere tri groša». Mi, naravno, znamo da je njegovo etabliranje u Europi potrajalo još najmanje šest, sedam godina, u stvari točno do njegove smrti. I to je ono što zadivljuje: ta vizionarska snaga i samouvjerenost. Takvo shvaćanje samog sebe kao autora jednostavno smatram fantastičnim.»