1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

(Ne)pouzdani policajci Europske unije u Magrebu

EU i zemlje sjeverne Afrike miljama su daleko od onoga što se naziva "dobri partnerski odnosi". Europljani se trude sklopiti bilateralne sporazume, no nailaze na otpor kad se radi o slobodnoj trgovini i demokratizaciji.

Zemljopisna karta na kojoj su označene zemlje Magreba

Zemljopisna karta na kojoj su označene zemlje Magreba

Summit na vrhu između Europske unije i afričkih zemalja održan krajem studenog 2010. otkrio je definitivno koliko su velike razlike između EU-a i nekih država Magreba. Različita mišljenja ne postoje samo oko gospodarske politike, već i na području ljudskih prava i demokratizacije.

Trenutne je odnose najbolje simbolizirao govor libijskog domaćina summita. Diktator Muammar al-Gaddafi "objasnio" je europskim gostima da su "... gospodarski odnosi na istoj razini stvar prošlosti". Europa, kazao je državni šef Libije, puno priča o dobroj vladavini i ljudskih pravima, no Africi je "... potrebno gospodarstvo, a ne politika".

Manjkava integracija zemalja Magreba

Libijski predsjednik al-Gaddafi

Libijski predsjednik al-Gaddafi

U svakodnevici, istina je malo drugačija. Problem nisu samo gospodarski odnosi zemalja regije prema Europskoj uniji, već međusobni odnosi unutar Magreba. Trgovinski volumen između Alžira, Tunisa, Libije i Egipta iznosi samo oko tri posto cjelokupne trgovinske razmjene ove regije. Zemlje Magreba su jako ovisne o svjetskoj trgovini, posebice ovise o razmjeni sa zemljama EU-a. Upravo zbog toga regiju je teško pogodila svjetska gospodarska kriza.

Alžir i Libija "žive" od zaliha nafte i zemnog plina. Ove sirovine čine praktično cjelokupni izvoz ove dvije zemlje. Veliki dio izvoza nafte i plina završava upravo u zemljama Europske unije.

Izvoz uglavnom u zemlje EU-a

Nešto drugačija je situacija u Tunisu i Maroku. To su zemlje sa "skromnom" eksploatacijom nafte, no istodobno se one mogu pohvaliti s bolje razvijenom prerađivačkom industrijom od susjeda. Glavna izvozna tržišta su Francuska, Italija, Njemačka, Španjolska i Velika Britanija. U te zemlje se plasira oko 65% tunižanskog i marokanskog izvoza. Iako je Egipat nešto manje ovisan od Europske unije od ostalih država Magreba, izvoz u Europu i u toj zemlji čini preko 40% cjelokupnog izvoznog volumena.

Rabat, glavni grad Maroka

Rabat, glavni grad Maroka, zemlje sa slabom eksploatacijom nafte

Bilateralni odnosi s Europom stari su preko 40 godina. Prvi bilateralni sporazum između Maroka, Tunisa, Alžira i Europske ekonomske zajednice (EEZ) potpisani su 1969. Njima su zemlje Magreba bile oslobođene carina na izvoz nafte, kožnih i tekstilnih proizvoda u Europu. Ta tekstil su doduše na snazi bile kvote. Za većinu poljoprivrednih proizvoda (osim za naranče, limun i mandarine) i dalje su na snazi vrlo visoke carine.

Krajem 70-ih sporazumi su prošireni. Zemlje Magreba dobile su gospodarsku i financijsku pomoć, kako bi modernizirali agrarnu i industrijsku proizvodnju. "Zauzvrat" im je uvedeno carinsko opterećenje na izvoz tekstila i nafte u EU.

Zona slobodne trgovine

Od sredine 90-ih godina EU u okvoru "Proces iz Barcelone" trudi se sklopiti sporazum o slobodnoj trgovini sa zemljama regije. Cijelom serijom novih bilateralnih sporazuma s Tunisom, Marokom i Alžirom EU zahtijeva konkretne korake ka poštivanju ljudskih prava i provođenju političkih i socijalnih reformi.

Ove lprake EU podupire programom MEDA "teškim" nekoliko milijardi eura. EU se osim toga obvezala do 2012. postupno sniziti carinska opterećenja, a sve s ciljem stvaranja zone slobodne trgovine - pod uvjetom da partnerske zemlje ispune preuzete obveze.

Prve stanice izbjeglicama s juga ili središta afričkog kontinenta su upravo zemlje Magreba

Prve stanice izbjeglicama s juga ili središta afričkog kontinenta su upravo zemlje Magreba

Veliki problem: iz bjeglice

Odlučujući dio strategije je zaustavljanje izbjegličkog vala iz Afrike u EU. Ova tema posebice obilježava odnose s Libijom. Europska je unija tek 2004. ponovno uspostavila odnose s Tripolijem, i to nakon dugog niza godina u kojima su bili "zamrznuti" zbog Gaddafijeve uloge (on je znao za akciju) u napadu na Pan-Amov avion 1988. U tragediji je život izgubilo nekoliko stotina osoba.

Od 2004. Libija pritvara izbjeglice iz afričkih država i sprječava ih u pokušaju da uz pomoć plovila stignu u EU. Podršku Libija dobiva prije svih od talijanskog premijera Berlusconija, koji je Libiji na raspolaganje stavio brze čamce, s kojima Libijci (dijelom zajedno i s Talijanima) kontroliraju Mediteran.

No, Gaddafi problem s izbjeglicama ciljano koristi i za vršenje pritiska na EU. Na posljednjem summitu, on je od Unije zatražio nekoliko milijardi eura pomoći. U suprotnom je zaprijetio da Libija više neće igrati ulogu "policajca za EU".

Autor: Fabian Schmidt/S. Matić

Odg. ur.:Željka Telišman

Preporuka uredništva