1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Neophodna promjena mentaliteta

Novi, demokratski Bliski istok, mora nastati iz impulsa koji dolaze iz same regije. Samo tako se može djelotvorno suprotstaviti terorističkim grupama kao što je "Islamska država", smatra u svom komentaru Naser Schruf.

Nije prošlo mnogo otkako je svijet slavio promjene na arapskim ulicama kao oslobađanje podčinjenih od njihovih diktatura. "Jasmin revolucija", "Arapsko proljeće", "Facebook revolucija" - ovakvi izrazi su zagospodarili naslovnicama zapadnog tiska i činilo se da najavljuju "novi", demokratski i pluralistički Bliski istok, uključujući sjevernu Afriku. Slike civila, mladih Arapa, koji mirno demonstriraju su obišle svijet. Njihovo oružje bio je internet, blogovi i socijalne mreže poput Facebooka i Twittera. Ili pak - scene, na kojima muslimani, koji demonstriraju u Kairu, mole na Trgu Tahrir i koje od napada policije štite demonstranti, kršćansko-koptske vjere: uvjerenje i oduševljenje s kojima su se ti mladi ljudi borili za demokraciju, slobodu, ljudsko dostojanstvo i toleranciju, njihova euforija i njihova hrabrost da se pobune protiv represivnih režima - sve to je bilo stvarno i primjetno.

Samim time je razumljivo što su mnogi u tome vidjeli dolazak "novog" Bliskog istoka; premda oni ni onda nisu bili u mogućnosti zaista preicizirati riječ "novi". Ipak tempo, kojim su moćni autokratski sustavi poput onih u Tunisu, Egiptu i Jemenu padali jedan za drugim, bio je iznimno snažan i činilo se da najavljuje epohalne promjene. Šta je od toga ostalo? Ne mnogo. Da ne kažemo: Naprotiv. Bliski istok je doduše dobio "novo" lice. Ali to je ružno lice.

Tmurni izgledi za arapski svijet

Sirija

Od nekada bogatih gradova u Siriji nije više ostalo ništa

Ne samo da se razočarenje vratilo. Već odavno je počela i represivna promjena koja se stalno pogoršava. Ovaj razvoj događaja je počeo već s ratnim sukobima u Libiji čiji je tok mogao biti odlučen tek nakon napada NATO-a a doživjeli su svoj vrhunac u Siriji, gdje se revolucija pretvorila u krvavi rat, koji je do danas koštao života veliki broj ljudi.

Tama i nesigurnost se spuštaju iznad arapskog svijeta. Mirni demonstranti "Arapskog proljeća" su gurnuti na margine ili se čak djelomice nalaze u zatvorima. Umjesto toga slikom dominiraju građanski ratovi, etnička čišćenja, propast i ruševine. I u brojnim zemljama regije sada pravac određuju naoružani muškarci s dugim bradama i perverznim nagonom i željom za ubijanjem. U Siriji i u Iraku boric tzv. "Islamske države" kontroliraju u međuvremenu područje veličine kao Jordan ili Libanon. Oni tamo teroriziraju ljude koji nisu spremni, podvrgnuti se njihovom tzv. "kalifatu", koji je u stvarnosti samo jedna pseudo-religizona kamuflirana vladavina straha i terora.

Posljedice ovakvog razvoja stanja su gorke. Bliski istok je nekad bio poznat kao čuveni mozaik različitih kultura, etničkih grupa, religioznih tradicija - danas je tu sve više linija koje razdvajaju, koje ljude dijele i dovode do toga da se nasilno bore. Slike kršćana koji štite muslimane, ili obrnuto su u potpunosti nestale. Umjesto toga vidimo slike masovnih smaknuća, porušenih šijitskih svetišta i kršćana i jesida koji bivaju protjerani iz svojih tradicionalnih naselja u Iraku i u Siriji. Tisuće ljudi napušta svoju domovinu i odlaze u pravcu Europe i Amerike. Ono što mi upravo ovdje doživljavamo je najmračnije i najtužnije poglavlje u novijoj povijesti Bliskog istoka, gdje su suniti, šijiti, kršćani, jesidi i brojne druge grupe unatoč brojnim ratovima, sukobima, izbjegličkim i iseljeničkim valovima ipak najvećim dijelom mirno živjeli skupa.

Potresna bilansa jednog „Proljeća

To sve je doista potresna bilanca "Arapskog proljeća" - posebice jer i na drugim mjestima nije riješilo ključne probleme, koje su rasplamsale promjene. Primjerice Egipat: Egipatski narod je doduše možda zadovoljio svoju čežnju za jakim vođom. Ipak čini se da je general Abdel Fatah Al-Sisi do sada uspio ujediniti svoju zemlju ili uopće povesti je k demokratskoj budućnosti podjednako malo kao i njegov prethodnik iz Muslimanske braće Mohamed Mursi, kojeg je on svrgnuo s vlasti.

A ostatak svijeta? Kod autoritarnih režima u Rusiji i Kini "Arapsko proljeće" ionako nije nikada naišlo na ljubav. Iran je od početka imao selektivan pristup i do danas podržava samo one ustanike koji služe njegovoj ideologiji i njegovim interesima. A Zapad na Bliskom istoku u međuvremenu ponovo teži k stabilnosti pod svaku cijenu, umjesto da aktivno promiče demokraciju i pluralizam. Pri tome je Zapad još pritisnut prijetnjama u obliku terorističkih grupa poput "Islamske države". Ipak ne treba previdjeti da unatoč svim simpatijama prema "Arapskom proljeću" nikada nije bilo stvarne promjene u odnosima Zapada, a posebice SAD-a, prema Saudijskoj Arabiji iako tamo vlada jedan od najrepresivnijih režima u regiji.

Na Bliskom istoku kao da se svaki dan otvara neko novo ratište

Na Bliskom istoku kao da se svaki dan otvara neko novo ratište

Žaliti se zbog toga iz arapskog ugla gledano je doduše opravdano. Ali to neće pomoći izlasku iz sadašnje bijede. Sada su ponovo potrebni sami ljudi u arapskom svijetu. Njihove sadašnje elite na vlasti su nesposobne i najvećim dijelom također nemaju volju provesti neophodne promjene.

Zbog toga je hitno neophodna ne samo promjena generacije, već i promjena mentaliteta. Nova generacija mora ne samo znati kako rukovati s internetom i društvenim medijima. Ona mora moći biti bolje organizirana politički i društveno i biti više održiva, nego što je to bio slučaj s "Arapskim proljećem". I ona iz vlastite snage mora pronaći zajednički mentalitet koji će učiniti nemogućim da neophodni reformski proces ponovo odmah bude uništen potpirivanjem vjerskih razlika ili terorom.

Preporuka uredništva