1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

(Ne)moć ulice metropola Afrike

Proteklu godinu je obilježio val prosvjeda koji se sa sjevera Afrike proširio i u druge zemlje. Ali vlastodršci u mnogim zemljama južno od Sahare su na zahtjeve za boljim životom odgovorili tek policijskim nasiljem.

U netom objavljenom izvješću Amnesty Internationala se moralo utvrditi kako je protekla godina bila veoma loša. Takozvano Arapsko proljeće je sa sjevera Afrike potaklo građane i u okolnim regijama da izađu na ulice i prosvjeduju zbog sve veće neimaštine, autoritativnih vladara i sve težeg života.

Ali možda baš zato jer su se diktatori uplašili da bi to mogao značiti njihov kraj, mnogi su reagirali kao posljednjeg dana siječnja u glavnom gradu Senegala, Dakaru. Ulice su bile u plamenu, policajci su u pancirkama brutalno rastjerivali prosvjednike.

Pendrecima na sirotinju

Erwin van der Borght

Amnesty International je sve više zabrinut zbog stanja u Africi

U mnogim zemljama je građane na ulice istjerala slična nevolja: sve skuplje živežne namirnice, korupcija, samovolja vladara koji vladaju već godinama je dovela do toga da je 2011. bila godina uličnih prosvjeda, konstatira Erwin van der Borght, direktor odjela za Afriku humanitarne organizacije Amnesty International:

"Reakcije vlastodržaca su često bile brutalne. Prosvjednike se batinalo, često uz izuzetno nasilje policije. Odgovor vlada u mnogim zemljama južno od Sahare je predstavljao veliko razočarenje. Umjesto da pozitivno reagiraju na zahtjeve i priznaju problem veće slobode za građane, boljih životnih uvjeta i manje siromaštva oni su tek poslali policiju na prosvjednike."

Popis je dug: osim u Senegalu, policija se brutalno obračunavala s prosvjednicima i u Sudanu, Angoli, Zimbabveu... Svugdje je bilo povrijeđenih i mrtvih i Amnesty International može tek utvrditi: "Političko vodstvo u mnogim zemljama južno od Sahare su prije dio problema, nego dio rješenja tog problema."

Policija u Senegalu

Umjesto borbe protiv siromaštva, vlasti se bore protiv prosvjednika

"Pješice na posao" uz vodene topove

Na primjer i Uganda: uoči predsjedničkih izbora je vlada u veljači 2011. zabranila sve javne prosvjede. Tamošnja oporbena udruga Activist for Change se dosjetila, kako da izigra takvu besmislenu zabranu i pozvala je sve građane da na posao odlaze - pješice. Benzin je ionako preskup, a skupe namirnice i ograničavanje slobode tiska su već dovoljni razlozi izaći na ulice. Tjednima je trajala akcija "Walk to Work" dok policija nije onda i protiv tih građana krenula s vodenim topovima i nasiljem. Ugandski oporbeni političar Kizza Besigye je zaključio: "Država se boji. Ne zato jer smo na ulicama, nego se ova država boji svojih građana."

Amnesty International je zabrinut i razvojem sukoba između Sudana i Južnog Sudana. Tamo je problem isprva bio nešto drugačiji, mada se činilo da će odcjepljenje juga Sudana u srpnju 2011. proteći mirno. No stanje je sve gore i pretvara se u humanitarnu katastrofu. Glavni spor se vodi oko statusa graničnog područja Abeyi koje je bogato naftom, ali su izbili otvoreni sukobi i u drugim područjima koji su eskalirali u ubijanje i u masovno protjerivanje stanovništva.

Južni Sudanac bjesni zbog napada zrakoplovstva Sudana

U Sudanu na obje strane raste mržnja - zbog nerješenih pitanja.

"Problem je neuspjeh političkog vrha kako u Sudanu tako i u Južnom Sudanu. Obje vlade su propustile priliku još prije proglašenja neovisnosti riješiti mnoga otvorena pitanja, kao što je podjela prihoda od nafte, gdje će se nalaziti granica ili pitanje državljanstva građana. Ti propusti su doveli do sve većih napetosti i konačno i do otvorenog sukoba u travnju ove godine", konstatira Erwin van der Borght.

Kratak put u kaos

I u Maliju već mjesecima traju neredi i humanitarna organizacija tvrdi kako je riječ o najgorim povredama ljudskih prava u posljednjih pola stoljeća. Na neki način, tamo su neredi "uvezeni" iz Libije jer su mnogi sljedbenici svrgnutog diktatora Gadafija pobjegli upravo u Mali. Povrh toga, nesigurnost u zemlji se još povećala zbog pobune Tuarega na sjeveru zemlje, kao i aktivnost terorističke organizacije Al Kaide u Magrebu. Uslijedio je vojni udar, a vlast je preuzela "privremena" vlada. U stvarnosti, zemlja je kliznula u potpuni kaos: ljude se nasumice hapsi, ubija, protjeruje i siluje. Međunarodna organizacija zapravo niti ne zna, tko je u Maliju ostao čistih ruku:

"Teško je i predvidjeti, kako će se razvijati čitavo stanje. Zabrinuti smo zbog još uvijek jakog utjecaja vojske u Bamaku. To pak može voditi još većim kršenjima ljudskih prava."

Teroristički napad u Nigeriji

Problem je i teror - ali i neprimjerena borba protiv terorista

Dodatni udarac međunarodnoj organizaciji za ljudska prava su i teroristički napadi u tom području. S jedne strane su problem same ekstremističke organizacije - sekta Boko Haram u Nigeriji, Al-Šabaab u Somaliji ili Al Kaida u Magrebu jer su njihovi napadi sve brutalniji i sve više usmjereni protiv civilnog stanovništva. Ali Erwin van der Borght upozorava kako je najveći problem i reakcija tamošnjih vlada:

"Posljedica terorističkih napada u tim zemljama su i nasumična uhićenja osoba za koje se sumnja kako bi mogli imati veze s teroristima, kao na primjer čitava poplava hapšenja u Nigeriji. I u toj zemlji i u Mauritaniji smo svjedoci kako ljudi naprosto nestaju, bez da postoji ikakav papir o njihovim uhićenjima. Nadležne službe često niječu da su uhitile te osobe i ne znamo što se s njima događa. To je doista ozbiljna prijetnja u području Afrike južno od Sahare."

Preporuka uredništva