1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Nema saveza Moskve i Washingtona u Siriji

Putin je ugostio Asada u Kremlju, a SAD i Rusija su se dogovorili da se izravno vojno konzultiraju o akcijama u Siriji. Rat u Siriji će zbog toga eskalirati, smatra Ingo Mannteufel.

Skoro istovremeno pojavile su se vijesti da su se Sjedinjene Američke Države i Rusija sporazumjeli o izravnom vojnom dogovaranju na terenu kako bi se izbjegli incidenti u zračnom prostoru iznad Sirije, ali i da ruski predsjednik Vladimir Putin dočekuje u Moskvi sirijskoga vlastodršca Bašara al Asada. Je li to početak rusko-američke koalicije u sirijskom konfliktu? Je li time rješenje na pomolu, a time i kraj izbjegličke krize koja je ogroman izazov za Europu, ali prije svega za Njemačku? Ni u kojem slučaju!

Ruska politika moći

Naime, ni Rusija ni SAD nemaju prioritetni interes da se izbjeglička kriza u Europi okonča. I za jedne i za druge je riječ o politici moći, kao i o očuvanju nacionalnih interesa na Bliskom istoku. Na unutarnjopolitičkom planu Kremlj želi inscenirati uspješnu vojnu intervenciju u Siriji i time skrenuti pozornost s ekonomske krize. U tom smislu borba protiv „Islamske države“ u Siriji zamjenjuje propagandnu sliku neprijatelja kao „fašista u Ukrajini“.

Ingo Mannteufel

Ingo Mannteufel

Vanjskopolitički gledano, radi se o ruskom utjecaju na Bliskom istoku i Kremlj se odlučio po svaku cijenu sačuvati Asada na vlasti. Asad prvi put od 2011. putuje u inozemstvo i to Putinu u Moskvu. To je jasan signal za takvu rusku politiku. Naivan je svatko tko smatra da će Putin odustati od Asada.

Međutim, ruska bliskoistočna politika ne obuhvaća samo odnos prema Asadu. Moskva se faktično priključila šijitskoj osovini (Iran, Irak, Asadova Sirija, Hezbolah u Libanonu), i to protiv sunitskih sila u regiji koje predstavljaju države Perzijskog zaljeva i dio Iraka i Sirije koji kontrolira IS.

Pogrešno tumačenje američke politike

Ne samo ruska, već i američka politika na Bliskom istoku višekratno je pogrešno tumačena. Pozivajući se na tradiciju iz ranijih desetljeća često se smatralo da će se SAD u toj regiji uvijek snažno vojno angažirati.

Međutim, američka politika je pod predsjednikom Obamom, zbog fijaska intervencionističke politike u Afganistanu, Iraku, pa dijelom i u Libiji, podvukla crtu i pod jakom unutarnjopolitičkom kritikom revidirala bliskoistočnu politiku. Washington se, naime, koncentrira na najvažnije nacionalne interese, dakle na sigurnost Izraela i sprječavanje atomskog naoružavanja Irana, što se i dogodilo povijesnim sporazumom ovog ljeta.

Za razliku od prijašnjih vremena za SAD nisu toliko važni ni Irak, čije državno vodstvo ionako više slijedi Teheran nego Washington, ali ni Saudijska Arabija. Na osnovi revolucije dobivanja nafte iz škriljca, Amerikanci su po prvi put od naftne krize iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, sposobni sami zadovoljiti svoje energetske potrebe. Sve to je osnova za suzdržanu bliskoistočnu politiku pod Obamom, a ne njegovo navodno oklijevanje ili njegova slabost.

Zato se ne može računati ni s rusko-američkim savezom u Siriji. Zašto bi Amerikanci učinili takvu uslugu Rusiji? Mnogo je vjerojatnije da bi trebalo računati s daljnjim smanjivanjem američkog angažmana u Siriji.

Dakle, vjerojatnije je da će se SAD držati po strani, dok će Rusija biti uvučena u šijitsko-sunitski vjerski rat s neizvjesnim ishodom. Moskva će morati pripaziti da ne ponovi američka iskustva iz te regije. Za Europu sve ovo znači da će se izbjeglička kriza, zbog vojne eskalacije, i dalje zaoštravati.

Preporuka uredništva