1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Neki novi partneri američke politike

Dvije američke "tvornice mozgova" su došle do istog zaključka: kako bi održao postojeći svjetski poredak, Washington se mora orijentirati prvenstveno na četiri države: Brazil, Indiju, Indoneziju i Tursku.

A huge red ribbon hangs from the North Portico of the White House in Washington to mark World Aids Day, 01 December 2007. President George W. Bush announced he will travel to Africa in 2008 to check on U.S. efforts and results there in combating the disease. EPA/MIKE THEILER +++(c) dpa - Bildfunk+++

USA Aids das Weiße Haus

U studiji koju su izradili ugledni američki centri za stratešku, političku i finacijsku analizu, američkoj vanjskoj politici se prije svega savjetuje da se usredotoči na "swing states". To je doduše termin iz američkih izbora za savezne države gdje nije izvjesno, hoće li pobijediti demokrati ili republikanci - i gdje se na koncu odlučuje o predsjedniku. U međunarodnoj politici su stručnjaci taj pojam namijenili zemljama koje zbog svojeg geopolitičkog položaja i gospodarske snage na koncu odlučuju o odnosu snaga u ukupnom svjetskom poretku.

Daniel M. Kliman iz neprofitne organizacije German Marshall Fund i Richard Fontaine iz Centra za novu američku sigurnost (Center for a New American Security) kažu da je izbor je pao na Brazil, Indiju, Indoneziju i Tursku jer po mišljenju američkih stručnjaka, ispunjavaju čitav niz važnih kriterija. Tamo su demokratski izabrane vlasti, imaju snažno i sve jače gospodarstvo koje im omogućava da sudjeluju u nužnim međunarodnim fondovima i njihov geografski položaj ih čini središnjim zemljama regija ili su čak mostovi više regija. Povrh toga, mišljenja su u tim studijama, tamošnji vrh je moguće uvjeriti da podrže demokratski svjetski poredak sa institucijama kao što su Ujedinjene nacije, Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond.

Naftna platforma brazilske tvrtke Petrobras

Brazil i inače nema baš previše dobrih iskustava s Amerikom, a osobito od kako je i sam postao gospodarska sila, teži ići vlastitim putem

Jesu li - i žele li?

Autori studije preporučuju suradnju u pet područja: trgovina, financijsko tržište, pomorsko pravo, atomsko razoružanje i ljudska prava. To su stupovi na kojima počiva svjetski poredak utemeljen na miru, blagostanju i slobodi, smatraju američki znanstvenici. "Svi ti stupovi su podjednako važni", objašnjava Daniel M. Kliman iz German Marshall Funda. Ali svaka od te četiri zemlje bi mogla više sudjelovati u različitim područjima, jer svaka od njih ima svojih snažnih strana i slabosti: "Kada je riječ o ljudskim pravima i demokraciji najbolji partner je Indonezija, dok na primjer Indija može biti sve važniji partner u pitanju pomorskog prava."

WASHINGTON - JULY 24: American Enterprise Institute Resident Scholar Michael Rubin speaks at the institute July 24, 2006 in Washington, DC. Rubin joined a panel titled 'The Future of the Iraqi Armed Forces' and delivered a short evaluation of the current state of affairs in the Iraqi government's fight against militias and the insurgency. (Photo by Chip Somodevilla/Getty Images)

Michael Rubin, American Enterprise Institute

Brazil se zapravo u posljednje doba pokazao prije svega kao kočnica u mnogim procesima: u pregovorima o novim oblicima slobodne trgovine, a nevoljko prihvaća i druge međunarodne odredbe, na primjer kada je riječ o sankcijama protiv Sirije. Ali zbog svojih gospodarskih kapaciteta je sve važniji kod financiranja Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Povrh toga, i to je zemlja koju veoma zanimaju slobodna plovidba i pomorsko pravo.

Ali što u ovoj četvorki radi Turska? To se pita Michael Rubin iz konzervativnog Instituta American Enterprise. Rubin podsjeća kako Turska zaobilazi i sankcije protiv Irana prilično prozirnim "trikom". Naime, dogovorena je zabrana kupnje iranske nafte i plina za američke dolare ili eure. Turska tako i dalje kupuje iransko "crno zlato" - i plaća u pravom, "žutom" zlatu.

"Ako je tu Turska, gdje je onda Rusija?"

Dvije američke "tvornice mozgova" u svojoj studiji savjetuju i primanje Turske u Europsku uniju, a Daniel Kliman smatra kako bi to bio "važan doprinos Europe svjetskom poretku". Michael Rubin dobro razumije suzdržanost Europljana prema primanju Turske u svoje redove - već i zbog najnovijeg izvješća Reportera bez granica u kojem se tvrdi kako u Turskoj vlada manja sloboda tiska nego u Rusiji. Ovaj povjesničar pripovijeda o jednom sudskom pozivu kojeg je primio nakon što je kritizirao turskog ministra za europske integracije: "Tko Tursku naziva demokracijom, taj mora i Rusiju nazvati isto demokracijom", tvrdi Rubin. Ali to je stvarno teško reći i to je jedan od razloga zašto Rusija nije među "swing states".

Istanbul

Upitna demokracija u Turskoj

U razgovoru s novinarkom Deutsche Wellea, Rubin iznosi svoje mišljenje i kako je isticanje samo tih četiriju država tek trenutačni odraz geopolitičkog stanja i kako se to brzo može promijeniti. Na popis bi uskoro morala doći i Južna Koreja, Malezija - a zašto ne i Kenija? "Kenija je imala ključnu ulogu u stabiliziranju Somalije, zajedno s Ugandom i drugim afričkim državama", podsjeća američki stručnjak. Ali to ne znači da Amerika sad mora stalno surađivati s Kenijom.

Ponavljanje starih savjeta

Michael Rubin povrh toga čak i temeljnu tezu studije o "global swing states" ne smatra osobito - originalnom. Podsjeća na studiju još iz 1996. koju su izradili Robert Chase, Emily Hill i Paul Kennedy i koja je objavljena u časopisu Foreign Affairs. Naslov članka glasi Ključne države i strategija SAD-a i iako nije tako detaljan kao ova nova studija, polazi od istog načela: Amerika se mora usredotočiti na maleni broj zemalja uz čiju pomoć može postići regionalnu i međunarodnu stabilnost. U članku se nabraja devet zemalja u svijetu - a među njima je svih prije spomenutih četiri zemalja.

Niti savjeti koje se sad upućuju američkoj vladi nisu baš previše novi i već se uvelike primjenjuju kako bi se podržale demokratske institucije pojedinih zemalja. Tako Kliman savjetuje da "Amerika može pomoći dajući stipendije za stručnjake tih zemalja koji bi promatrali djelatnost američkih demokratskih institucija i onda ih primijenili u parlamentima svojih zemalja." Rubin pak dodaje kako se Amerika već mnogo puta "opekla" kad se gurala na položaj uzora svemu i svakome i time zapravo još samo potaknula protu-američko raspoloženje. Njegov zaključak glasi kako "najbolji način ne znači uvijek američki način!"

Kineski izložbeni paviljon

I kad se to ne piše - smisao je jasan: studija se pita, kako odoljeti izazovu koji dolazi iz Kine?

Europa ostaje - na prvom mjestu

Autor studije Daniel Kliman se također osvrće na zemlju o kojoj ne piše u studiji. Osobito je znakovito što se ne spominje Kina. Kliman upozorava kako se to ne treba shvatiti kao "prikriveno potiskivanje Kine", nego kao poziv na jačanje međunarodnog poretka. Tom poretku će se, u idealnom slučaju, Kina i sama priključiti, ali u najgorem slučaju, taj poredak bi bio dovoljno snažan da bi izdržao nekakav pritisak Kine.

Načelno, s tim se slaže i Michael Rubin, ali ozbiljno sumnja zašto bi navedene zemlje uopće bile zainteresirane za suradnju sa Sjedinjenim Američkim Državama i jačanje međunarodnih institucija. Njegov zaključak zato glasi: ova studija je zanimljiva 'duhovna vježba', ali on nije siguran niti bi li funkcionirala, niti bi li donijela željene rezultate kada bi doista i bila provedena.

Ipak i Kliman ne smatra kako bi Washingon, u ime "novog" prijateljstva s Brazilom, Indijom, Indonezijom i Turskom, trebao zaboraviti svog starog i provjerenog partnera: "Europa ostaje na prvom mjestu kao središnji poticaj međunarodnog poretka, jer Europa ima važnu ulogu u svjetskom demokratskom poretku."

Preporuka uredništva