1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Nekadašnji kriminalci - danas uzor drugima

U Venezueli bivši kriminalci zajedno s mladima treniraju rugby i na taj način daju svoj doprinos borbi protiv kriminala. Pokrovitelj ovog projekta je jedan poduzetnik njemačkog podrijetla.

Još prije desetak godina je uspavano mjestašce El Consejo u saveznoj državi Aragua u Venezueli bilo mjesto straha. Zaraćene bande svakodnevno su otimale, silovale i ubijale članove suparničkih bandi. Danas je ovo mjesto međutim diljem zemlje postalo poznato kao primjer kako sport može na pozitivan način promijeniti život i cijelo društvo. Čarobna riječ pri tome glasi – rugby.

Glavna i odgovorna osoba za ove promjene je Alberto Vollmer, poduzetnik njemačkih korijena koje je bogatstvo stekao trgovinom rumom. Na njegovoj haciendi (imanju) Santa Teresa djeca imaju priliku naučiti kako putem sporta mogu ispoljiti svoju agresiju. Pri tome veliku važnost i vrijednost istodobno imaju i pojmovi kao što su skromnost, poštovanje, zajednica – to su istodobno i najviši prioriteti u sportskoj igri zvanoj rugby. Vollmer je naime 2003. godine osnovao klub „Alcatraz Rugby Club“ u kojem u međuvremenu trenira oko 2.000 djece, mladih i odraslih. Iako svi ne dolaze iz tzv. problematičnih četvrti, upravo kod ove djece i mladih, ova vrsta socijalnog rada zapravo pokazuje najviše uspjeha. U El Conseju se s vremenom postotak ubojstva rapidno smanjio – dok je još prije deset godina od 100.000 stanovnika njih 115 prije ili kasnije postalo žrtvom nekog nasilnog čina, danas ovaj broj iznosi „svega“ 25.

Rugby

Sport kao kanal agresije, bijesa i frustracija

Rad na seoskom imanju umjesto u zatvor

Ova neobična i vrlo uspješna priča započela je zapravo na jedan također neobičan način – provalom. Jose Gregorio Arrieta Montilla i njegova banda su jedne noći provalili na haciendu Santa Teresa. Mladić je međutim bio uhvaćen i predan policiji koja je ga je na licu mjesta željela odmah smaknuti – na ovaj način je policija u Venezueli tada još vrlo često rješavala „probleme“. No, Vollmar je u posljednjem trenutku uspio spriječiti smaknuće a samom Joseu predložio slijedeće: umjesto da na deset godina ode u zatvor, kaznu može provesti radeći na njegovom imanju. Jose je pristao a nekoliko dana kasnije policija je Vollmara upitala ne bi li mogao primiti još nekoliko delikvenata. Vollmar je pristao i tako su se ubrzo na njegovoj haciendi našli nekadašnji neprijatelji, članovi zaraćenih bandi. Počeli su igrati rugby i na ovaj način naučili na ovaj novi način kanalizirati agresiju i bijes. Od nekadašnjih neprijatelja prvo su nastali radni kolege, pa članovi istog tima a kasnije nerijetko čak i prijatelji.

„Da je to funkcioniralo ispunjava me do danas jednom mješavinom iznenađenja i ponosa“, kaže Vollmar koji je i sam 30 godina igrao rugby. On dodaje kako se svatko može promijeniti samo ako ima ljude oko sebe koji u njega vjeruju i pomažu da razvije i oslobodi svoje potencijale. „Samim tim, moguće je promijeniti i cijelo društvo“, zaključuje on. Njegovo poduzeće je do prema njegovim riječima, do sada u ovaj sportski projekt investiralo između tri i pet milijuna eura. No zato su bivši kriminalci iz njegovog projekta u međuvremenu dosegli svojevrsni kult kao veliki uzori u zemlji gdje je nasilje još uvijek na dnevnom redu. Primjerice, Jose Gregorio Arrieta Montilla danas nije samo kapetan spomenutog rugby kluba već i inženjer informatike i ponosni otac trojice sinova. Njegova prošlost mu se danas čini, kako kaže, kao loš san. “Mlađi od mene su nekad u meni vidjeli svoj uzor i pokušavali činiti isto što i ja – pljačkati, pucati, sve po redu…No, ovaj utjecaj sam hvala Bogu, uspio ipak okrenuti na pozitivno. Iskreno rečeno, bez ovog tima danas bi vjerojatno sjedio u zatvoru ili me više ne bi niti bilo”, kaže Jose. I njegova dva starija sina, Jose Angel i Wilkinson pripadaju grupi od 200 mladih igrača i ni najmanje ih ne smeta što im je otac trener. “Naprotiv, ponosni smo da smo i mi članovi tima”, kažu mladići.

Rugby Venezuela

Igraju rugby i ujedno reklamiraju rum

Sport kao prijenosnik vrijednosti

Vrijednosti koje prenosi „Alcatraz Rugby Club“ ispisane su poput mantri na drvenim pločama postavljenim po cijeloj haciendi: „Skromnost“, „Igramo pošteno i zato da pobijedimo“, „Ponosni smo na ono što činimo“, „Mi mijenjamo našu okolinu“. Rugby je u međuvremenu postao i čvrstim dijelom samog poduzeća što se primjećuje i na sloganu firme – „Jugamo Rugby – Hacemos Rum“, odnosno, „Igramo rugby – proizvodimo rum“. A igrači momčadi A koja broji 35 igrača su u Venezueli zahvaljujući i plakatima koji se mogu svuda naći, postali i prave reklamne ikone.

No, u ovom klubu ne igraju samo muškarci. Iako je riječ zapravo o relativno grubom sportu ( koji se barem takvim čini), u klub se prijavljuje i sve veći broj žena. Atali Hereira, kapetan ženske “podružnice” “Alcatraz RC Feminino” kao i njezina kolegica Rosmely Rodriguez naglašavaju kako se, ukoliko bi prestale igrati rugby, više ne bi osjećale “kompletno”. “Tim je postao moja druga obitelj. Moje kolegice s terena su moje prijateljice i moje sestre”, kažu ove dvije žene.

Ženska rugby momčad

Ženska rugby momčad

Dugoročni uspjeh

Alberto Vollmer podsjeća na to kako su u početku mnogi sumnjali u njegov projekt. „Ljudima je bilo čudno da pružamo podršku bivšim kriminalcima. No, da smo ih opet pustili na cestu, stvar bi bile daleko teže“, kaže on. Vollmar dodaje kako se tek mali broj njegovih „štićenika“ ponovno oda starom poslu, no s vremena na vrijeme ima i takvih. „Sjećam se jednog dječaka, njegovu sudbinu ne mogu do danas zaboraviti. Bio je kod nas i kao igrač mnogo obećavao. No, onda je ponovno otišao na cestu i ubio jednog drugog mladića“, priča Vollmar i dodaje kako dječaka ipak nije ostavio na cjedilu već mu pomogao da se preda policiji.

Trenutno Alberto Vollmer pokušava uspostaviti kontakt s vlastima; pregovora s ministarstvima i uredom za suzbijanje kriminala i droge kako bi od njih dobio podršku i pomoć koju do sada nije dobio. No, bez obzira uspije li u tome ili ne, on u slijedećim godinama u svakom slučaju namjerava nastaviti s radom svoje momčadi i ovaj sport proširiti i u cijeloj zemlji. „Dobro smo krenuli no još imamo mnogo toga za napraviti“, kaže Alberto Vollmer.