1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Neka samo prijete

Turski državni vrh stalno ponavlja prijetnju Europskoj uniji: ili nam ukinite vize ili puštamo izbjeglice. To su prazne riječi na koje se ne treba previše osvrtati, smatra novinar DW-a Christoph Hasselbach.

Nije prvi put da tursko vodstvo prijeti. Predsjednik Erdogan je i sam više puta rekao da se neće osjećati vezanim dogovorom s EU-om ukoliko Bruxelles uskoro ne odobri viznu liberalizaciju za Turke. Sada je ministar vanjskih poslova Cavusoglu u intervjuu za njemački tabloid Bild čak predbacio Europskoj uniji Turkofobiju. A onda je i on stigao do omiljene prijetnje: „Ili ćemo sve dogovore istovremeno primijeniti ili ćemo ih sve zaboraviti.“ U prijevodu: ukoliko do listopada ne budu ukinute vize opet ćemo pustiti migrante u EU.

Za mnoge u Europskoj uniji je povezivanje izbjegličkog dogovora s ukidanjem viza bilo teško shvatljivo čak i prije pokušaja državnog udara u Turskoj. Danas je još teže nakon „čišćenja“ državnog aparata, represija i Erdoganove najave o uvođenju smrtne kazne. I njegov ministar Cavusoglu je sada pokazao razumijevanje za smrtnu kaznu. Njezino uvođenje bi bilo fatalan udarac pregovorima Turske o pristupanju EU-u. Naravno da Erdogan i Cavusoglu to znaju. Ali znaju i da se EU može lako ucijeniti pitanjem migranata – barem je takvo raspoloženje u Bruxellesu.

Liberalizacija viznog režima bila je planirana još ranije, prije nego što je pitanje izbjeglica došlo na dnevni red. Nesretno je bilo što je ta tema onda upala u „izbjeglički paket“ kao dodatni poticaj za Tursku da održi obećanje i zadrži migrante. Pa ipak, ni tada EU nije potpisao blanko-ček već je ukidanje viza povezao s jasnim kriterijima. Turska nikada nije bila dalje da ispuni te kriterije nego danas. U Bruxellesu posebno zamjeraju što se takozvani antiteroristički zakoni primjenjuju protiv nevoljene oporbe i kritičara.

Christoph Hasselbach

Christoph Hasselbach

Dakle, što da se sada radi? EU nikako sam ne treba raskinuti izbjeglički dogovor. Jer do sada je Turska u velikoj mjeri radila svoj dio posla: migranti gotovo da više i ne dolaze na grčke otoke. Za EU je to veliko olakšanje.

Usprkos oštroj retorici nije vjerojatno da će Turska ispuniti prijetnje i pogaziti sporazum. Jer Ankari je u najboljem interesu da dalje održava dobre odnose: ekonomska zavisnost je velika, EU ponešto ublažava izolaciju u koju Erdogan vodi svoju zemlju, a na kraju iz briselske blagajne stižu milijarde kako bi turska na svom teritoriju zbrinula izbjeglice. Sve to bi bilo stavljeno na kocku.

Mnogi Europljani vide drugu opasnost: što ako Ankara zaista ispuni sve uvjete za ukidanje viza? Onda bi EU morao održati riječ. U trenutnim političkim uvjetima u Turskoj postojala bi mogućnost da veliki broj kritičara režima i Kurda iskoristi „turističko“ putovanje u EU i ovdje podnese zahtjev za azil. Njemačka i druge članice EU-a bili bi pred novim valom migracije.

Dakle nema razloga ni za paniku ni za popustljivost prema Erdoganu.

Pa ipak, EU može nešto učiniti kako bi smanjio svoju zavisnost od Turske. Zatvaranje balkanske rute je vjerojatno više doprinijelo smanjenju broja migranata nego dogovor s Turskom. Jednako je efikasna bila i mjera da se migranti drže na grčkim otocima. Tamo mogu zatražiti azil, ali nemaju pravo birati zemlju EU-a u kojoj će živjeti. Na kraju, EU mora potpuno kontrolirati svoje vanjske granice umjesto što tu zadaću delegira drugima. Sadašnji sporazum s Turskom može biti samo prijelazno rješenje.

Preporuka uredništva