1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Negiranje nacionalnog identiteta Biennalea

Zamjenom paviljona na ovogodišnjem Biennaleu u Veneciji, Francuska i Njemačka su ukazale na potrebu odustajanja od, i dosad kritiziranog, nacionalnog koncepta paviljona. Taj ideja je nastavljna i odabirom umjetnika.

Biennale 2013

Biennale 2013

„GERMANIA“. Za sva vremena stoji uklesano u kamenu iznad ulaza u njemački paviljon Biennalea u Veneciji. No prvi put u dugoj povijesti, u njemu ne izlažu umjetnici iz Njemačke. Tamo gdje je bila „Germania“, sada stoji „Francia“ i obrnuto. Povodom 50. godišnjice Elizejskog ugovora, kojim je zapečaćeno njemačko-francusko prijateljstvo, i na inicijativu ministarstava vanjskih poslova, dvije zemlje su zamijenile svoje paviljone. Ukupno 28 zemalja se može pohvaliti svojim paviljonima u Veneciji. Svaka od njih šalje jednog ili više predstavnika u utrku za „Zlatnog lava“.

Prije dvije godine, nagradu je za Njemačku ponovo osvojio, pokojni Christoph Schlingensief sa svojom instalacijom. I tada, kao i danas, za izbor umjetnika je zadužena Susanne Gaensheimer, direktorica Muzeja za modernu umjetnost u Frankfurtu. Razmjenom paviljona, ona i njezina kolegica Christine Macel iz pariškog Centra Pompidou, su podjelu umjetnika na nacije doveli u pitanje. Tradicija, koju mnogi smatraju reliktom prošlosti.

Nacističko breme

Susanne Gaensheimer

Susanne Gaensheimer

Susanne Gaensheimer kaže da ju veseli što se mogla otrgnuti „dominaciji“ zgrade. Jer svi njemački poslijeratni umjetnici, koji su izlagali na Biennaleu, osjećali su se obveznima da se pozabave poviješću paviljona kojeg su nacisti promijenili 1938. godine. Joseph Beuys je 1976. godine tu instalirao legendarnu „Tramvajsku postaju - Spomenik za budućnost“, posvećen ljudskoj patnji. Skultpor Ulrich Rückriem postavio je četiri ogromna, teška kamena bloka u unutrašnjost, kako bi monumentalnim dimenzijama paviljona napravio protutežu. Slično je postupio Hans Haacke, koji je 1993. godine podne ploče paviljona razbio razvalio i porazbacao po prostoru. Posjetitelji su se tada našli pred razrušenim poljem, na kojem im je tlo doslovno klizilo pod nogama.

Proboj kroz razmjenu

„Mislila sam da je dobro da arhitekturu ne koristim kao temelj ovogodišnjeg nastupa“, objašnjava Gaensheimer. Zamjenom je, kako kaže, dobila poticaj za međunarodni pristup, te da europsku temu postavi u globalni kontekst. Pritom je iskoristila svu slobodu i predstavila četiri umjetnika, koji ne potiču iz Njemačke. Na prvi pogled Kinez Ai Wei Wei, njemački Iranac Romuald Karmakar, Indijka Dayanita Singh i Južnoafrikanc Santu Mofokeng imaju malo toga zajedničkog.

Ai Wei Wei

Ai Wei Wei "brani boje" Njemačke

Svi oni, međutim, umjetnost shvaćaju politički i usko su povezani s Njemačkom. Ai Vei Vei kaže da ga je poziv iznenadio, ali da sudjelovanje za njega predstavlja veliku čast. U njegovoj biografiji Njemačka igra važnu ulogu: „Svi moji prvi radovi su tamo bili izloženi“. U francuskom paviljonu predstavlja svoj novi skulptorski rad, između 800 i 1.000 stolica. „Radi se o antičkom namještaju iz različitih dijelova Kine, koje smo sakupili uz pomoć stručnjaka i sakupljača", objašnjava Ai. Na njegovu veliku žalost, u  Veneciju ne smije. „Iako sada važim za slobodnog građanina, još uvijek ne smijem napustiti svoju zemlju“, kaže Ai.

Različite veze s Njemačkom

Veza Santua Mofokenga s Njemačkom je tehničke prirode. Južnoafrički umjetnik svoje slike izrađuje u jednom berlinskom laboratoriju. Susanne Gaensheimer kaže da je za njega karakteristično prikazivanje kroz perspektivu onih koji žive u južnoj Africi, koji apartheid svakodnevno proživljavaju. U Veneciji će izložiti seriju nazvanu „crne fotografije“. Mofokeng na njima dokumentira kako velike međunarodne kompanije prisvajaju čitava zemljišta, ne ustručavajući se pritom ni od prekopavanja groblja.

Radovi redatelja Romualda Karmakara bave se Njemačkom i njezinom poviješću. Karmakar je dijete Francuskinje i Iranca i rođen je 1965. godine u Wiesbadenu, u Njemačkoj.

Razgradnja svijesti o naciji

Fotografije Dayante Singh

Fotografije Dayante Singh

„Ne volim ideje o nacionalnosti. Zato sam prihvatila poziv", kaže Indijka Dayanita Singh. Ona fotografijama i filmovima autobiografski reflektira svoj život kao žene u indijskom društvu. Njemačka publika ju je upoznala i cijeni njezin rad. U Njemačkoj se objavljuju i njezine knjige.

Indijka je sretna što nacionalnost u njemačkom paviljonu ne igra nikakvu ulogu. Već deset godina neprestano ponavlja: „Gledajte moje radove i ne brinite se da li sam Indijka ili Pakistanka, ili bilo što drugo.“ Ona se neprestano pita: „Zašto je moje porijeklo toliko važno?“

Preporuka uredništva