1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Ne damo naše "betonske spavaonice"

I Glasgow je u šezdesetima gradio goleme stambene zgrade u predgrađu. Već je bilo planirano da "Red Road" na spektakularan način bude uništen, ali je sve više glasova da treba ostaviti tu golemu betonsku spavaonicu.

I na zapadu i na istoku Europe su u šezdesetima i sedamdesetima masovno građena čitava naselja. Gotovo svaki grad ima takvih naselja. Ali u jedva da će u kojem vodiču Zagreba turiste voditi do "Mamutice" ili "Super Andrije", u Parizu ima takvih četvrti gdje se ne usuđuju ući niti vatrogasci, Berlin muku muči s takvim betonskim čudovištima prepunim azbesta...

Zapravo jedan od najvećih kompleksa takvih "betonskih spavaonica" u čitavoj Europi je bio izgrađen u Glasgowu. Red Road (Crvena ulica) se sastojao od čak osam gigantskih zgrada gdje je najviša imala 31 kat i u kojima je živjelo gotovo pet tisuća ljudi. I one su nastale u šezdesetima prošlog stoljeća, u doba optimizma i gospodarskog poleta nakon Drugog svjetskog rata.

Red Road u Glasgowu

Već se priprema rušenje eksplozivom

Ali od tog optimizma i poleta u Red Roadu već odavno nema ni traga. Već koncem sedamdesetih je počela propast. Širilo se siromaštvo, a ta četvrt je postala leglo kriminala. Vremenom je postalo opasno uopće prolaziti pored tih zgrada, ne samo zbog bandi koje su gotovo nesmetano trgovale narkoticima i radile što su htjele, nego su se neki i zabavljali bacajući predmete sa tih zgrada na prolaznike.

Obzirom da je najviša zgrada visoka 89 metara i pripada među najviše u Glasgowu, to znači da je i neka bačena sitnica mogla postati ubojiti projektil. A onda su, 1977. vandali podmetnuli požar u praznom stanu na 23 katu jedne od tih zgrada. Čitava konstrukcija je ozbiljno oštećena, a u požaru je i poginuo jedan dvanaestogodišnji dječak.

Eksplozivno rješenje

Grad Glasgow dugo nije znao što da učini s tim naseljem. Dvije zgrade su pretvorene u studentski dom i hostel kršćanske mladeži (YMCA), ali ništa nije zaustavilo opće propadanje. Zato je donesena odluka o "konačnom rješenju" - eksplozivom. Dvije od tih osam zgrada su već uništene, a gradski oci su se dosjetili spektakularne predstave: ovog ljeta Glasgow je domaćin Igara Commonwealtha i povodom svečanosti otvaranja je eksplozivom trebalo biti srušeno i ostalih šest zgrada - istovremeno.

To je trebao i simbolički biti znak novoga grada. Još od osamdesetih se i turiste vodi kroz "čudo Glasgowa" gdje je čitav niz industrijskih postrojenja pretvoren u kulturne centre i stambena naselja. Uvelike traju pripreme za demoliranje tog naselja, ali se polako mijenja raspoloženje prema tom uništavanju zgrada koje su, takve ili onakve, ipak u međuvremenu postale zaštitni znak Glasgowa.

Prošle nedjelje je i organizator Igara Comonwealtha u Glasgowu David Grevemberg na Britanskom radiju (BBC) priznao kako bi to rušenje "potencijalno moglo izazvati prosvjede građana". Jer još uvijek u tim zgradama živi oko 900 obitelji, a njihovim prosvjedima su se priključili i mnogi bivši stanovnici Red Roada.

Finlay MacKay

Finlay MacKay: 'Nikad nisam osjećao da živim u urbanom rasulu'

"Bilo je prekrasno tu živjeti"

"Stanovala sam u onoj trostrukoj zgradi, tamo u sedamdesetima. To je bilo prekrasno mjesto za stanovanje", sjeća se Marie Quinn. Ona i njezina obitelj su doselili u Red Road iz svoje stare kuće koju su imali u Springburnu i za njezine roditelje je život u tim novim zgradama "bio čisti luksuz". Mnogi od susjeda su bili slični njima, radnici i zaposlenici pogona u Glasgowu, zgrade su se čistile, liftovi su radili...

I Finlay MacKay je proveo mladost u tim zgradama i optužuje grad kako je sam kriv za propast tog naselja: "Pogledajte te prozore, to su još uvijek aluminijski prozori koji su ugrađeni kad se zgrada gradila u šezdesetima. Nikad nisu zamijenjeni, čak niti popravljeni ako su se potrgali. Nema te zgrade koja će preživjeti pola stoljeća ako ju se uopće ne održava."

I u Glasgowu i u čitavoj Velikoj Britaniji je Red Road postao simbol urbane propasti. Tu su snimani i igrani i dokumentarni filmovi, mnoštvo je umjetničkih fotografija gdje su fotografi upravo tamo našli svoje motive. Ali MacKay to vidi sasvim drugačije: "Živio sam ovdje 23 godine, a sad već 25 godina redovito tu posjećujem svoju majku. Nikad se nisam osjećao kao da živim u nekakvom urbanom rasulu. Upravo suprotno od toga, bio sam veoma sretan da tu živim!"

Što je danas bolje?

Marie Quinn

Marie Quinn: 'Recite, jesu li današnji stanovi bolji?'

Marie Quinn osobito smeta argument, zašto se povodom otvorenja Igara Commonwealtha želi uništiti njezinu bivšu zgradu. Kako je objavljeno, na putu Glasgowa u novu, drugačiju budućnost se njih ruši "u znak sjećanja na sve one koji su tamo živjeli". Ona smatra da je to prilično neukusna patronizacija: "Ne mogu si pomoći nego i dalje mislim da je to neukusno. Sve je to samo kako bi se pokazalo da napredujemo u našem konceptu stanovanja. Ali, je li to točno? Jesmo li doista dalje odmakli od drugih zemalja Europe?"

I profesor suvremene vizualne kulture na Sveučilištu u Edinburghu, Richard Williams, nije baš siguran u to. "Ako pogledate u osamdesete, Glasgow je i na globalnoj razini bio jedan od mnogih gradova u ekonomskim nevoljama, ali je izgledalo da zna, kamo treba ići. Činilo se da razumije kako je nekakvo rješenje nešto činiti s kulturom. Ali posljednjeg desetljeća i tu nestaje zamaha i malo toga se učinilo u gradnji prave, fizičke infrastrukture."

I profesora osobito ljuti što se povrh toga, od ovog rušenja čini neprimjerena i neukusna predstava. I to je prije pogled unazad, na takve atrakcije rušenja koje su osobito bile popularne u Americi prije četrdesetak godina, a ne da je to nekakav pogled u budućnost Glasgowa.

"Danas živimo u mnogo složenijem, sofisticiranijem svijetu s više nijansi u gledištima. Ali ova ideja nas vraća ravno u sedamdesete", tvrdi profesor Williams. S njim se očito slaže i mnoštvo stanovnika Glasgowa: na peticiji protiv rušenja je preko interneta skupljeno već više od 17 tisuća potpisa. To je i gradske oce natjeralo na razmišljanje, je li doista dobra ideja čitav Red Road sravniti sa zemljom uz pomoć eksploziva.

Preporuka uredništva