Neželjeno raskrižje sudbina

Torsten Körner je u toj godini dana prošao oko 150 tisuća kilometara iako se uvijek nalazio na istom mjestu: u vagonu restoranu. Njega smatra kombinacijom čvorišta sudbina, područja za ljubavne romanse, stola u provincijskoj krčmi, ispovjedaonice - ukratko, križište najrazličitijih egzistencija. Ideja mu je bila od sakupljenih priča napisati knjigu koja je upravo i objavljena u izdanju Scherz.

Körner priznaje da mu je problem bio njegov sjevernjački, povučeni karakter ali osobito za stolom za dvoje u vagonima restoranima je dovoljno nekome prepustiti slobodno mjesto pa da se bude upravo prisiljen na otvorenost, gotovo na intimnost. Jer ljudi spontano počinju govoriti neke stvari o kojima ne govore niti svojim najbližima. Tako u knjizi opisuje priču jednog muškarca koji je djelovao zadovoljno - iako je nezaposlen. Ali svojoj obitelji to nije rekao, nego svaki dan odlazi iz kuće i pretvara se da ide na posao. I dalje djeluje zadovoljno, nema nikakve tragike u njegovom ponašanju makar želi zadržati samo privid lijepog. Osjeća kako mora pred svojom ženom i djecom ostaviti dojam čovjeka koji nešto stvara - što je za njih bio oduvijek. Oprašta se sa smiješkom, jer ove godine i službeno odlazi u mirovinu.

"Marija, kupi si nešto lijepo!"

U vlaku od Frankfurta na Odri prema Berlinu se upustio u razgovor s jednom Poljakinjom. Približava se šezdesetom rođendanu, elegantno je odjevena, decentno našminkana i može se reći da je atraktivna. U Poljskoj je radila na rukovodećem položaju, u Njemačkoj sada radi kao kućna pomoćnica i čistačica.

Nitko u Poljskoj ne zna, što radi u Njemačkoj a u Njemačkoj nitko zapravo ne zna, tko je ona bila. Čisti kod ljudi koje je nikada niti ne pogledaju jer su previše zaokupljeni sobom, a čisti i kod ljudi koji u svoj dom puštaju - samo nju! "U Njemačkoj si ljudi sami stvaraju probleme u životu", pripovijeda. "Jedan čovjek kod kojeg čistim mi je jednom stavio veliku novčanicu u ruku i rekao; 'Marija, kupi si nešto lijepo', uzdahnuo i dodao; 'Ja na žalost, već imam sve!' Nakon toga je otišao na posao, a njegova velika kuća na jezeru je ostala prazna i čista, kao i uvijek."

"Nije najgore!"

Vagon restoran je kao roman kojeg se može čitati, čak i ako se zaboravila ponijeti knjiga. Čovjek je upravo preplavljen pričama, tuđim životima i različitim oblicima ja-stva. Svi govore 'ja', brane ga i pričaju beskonačno o njemu. Ali čak i ako dospijete u vagon-restoran loše raspoloženi, može vam se dogoditi iznenađenje. Tako je, baš tog dana mrzovoljnom Körneru za stol sjela žena koja je bila prisiljena disati preko boce s kisikom. Ispričala je kako čeka nečija pluća da bi joj bila presađena jer su njena uništena. Na nevješte izraze samilosti, odgovara odlučno: "Ne, to nije najgore što mi se dogodilo u mom životu. Dok je još bio živ moj pokojni suprug bilo je mnogo gore. Ja osobno imam pouzdanja i sada živim s jednim predivnim čovjekom." Körner priznaje da je nakon toga posramio vlastite zlovolje.

Socijalno nepismeni

Ipak, i vagoni restorani su ugroženi. Ne iz nekih gospodarskih razloga i zbog sve manjeg profita nego zbog poplave, kako autor kaže; "socijalnih analfabeta". Ljudi koji više uopće ne obraćaju pažnju na društvo, bilo zato jer nešto rade ili zato jer više nemaju osjećaj za kvalitetu vremenski ograničenog suživota. U vagon-restoran sve češće sjedaju ljudi koji su postali robovi svojih prijenosnih računala, koji trguju, dirigiraju i daju naloge. Ne vide ništa, ne čuju ništa nego žive samo za posao. Oni kradu prostoru njegovu osobnost i degradiraju ga u ured sa opskrbom hrane. Takvi ljudi su potpuno izgubljeni za čaroliju vagona restorana.

A on može biti prekrasno mjesto, ako se otvore oči, uši i ako se nekome ponudi mjesto za sjedenje. I ako se ne očekuje da se tamo može naći ugodnost. Godina dana u vagonu restoranu je Torstena Körnera u svakom slučaju bogato obdarila - i to vrijeme mu već sada nedostaje.

Autor: A. Šubić, FTD (Torsten Körner, "Geschichten aus dem Speisewagen. Unterwegs in Deutschland", izdavač Scherz)

Odg. ur: Snježana Kobešćak