Natezanju je došao kraj

Komentar Bettine Burkart

Dakle, ipak je sve prošlo. Napokon. S obzirom na pozitivnu ocjenu koju je dobila susjedna Srbija i Crna Gora, svaka se druga odluka ne bi više mogla objasniti. Napokon je završeno gledanje u talog od kave i špekuliranje oko termina i svi sudionici mogu se konačno okrenuti pravom poslu – sadržajnoj analizi svakog pojedinog poglavlja, a tu je pred Hrvatskom brdo konkretnog posla.

Premijer Ivo Sanader i njegova vlada u ovom će vanjskopolitičkom uspjehu tek umjereno moći uživati, jer ipak dolazi puno kasnije nego što se očekivalo. A njegova, kao i vlada njegovog prethodnika, morat će dopustiti da im se postavi pitanje zašto je bio potreban toliki pritisak izvana kako bi se došlo do tog rezultata. Jer, nije li upravo sadašnja vladajuća stranka, kada je još bila u oporbi, vladu Ivice Račana držala pod nevjerojatnim pritiskom upravo kada je u pitanju bila pozitivnija suradnja s Haaškim sudom? Premijer je sada ponovno izjavio kako će i nakon pozitivne odluke Europske unije o početku pregovora nastaviti započeti put suradnje s Tribunalom – i to u korist vlastite zemlje. U Bruxellesu će se to budno pratiti.

Ali, zašto je bilo potrebno povezivanje Turske i Hrvatske, dviju toliko delikatnih i različitih tema – to možda ne mogu objasniti ni svi u Bruxellesu. Nakon šoka koji je uslijedio kada su Francuska i Nizozemska odbile europski ustav, tamo su iz vida ispustili bitne momente: vlastitu dosljednost i pogonsku snagu članstva u Europskoj uniji.

Upravo je Hrvatska zemlja u kojoj se posljednjih godina dokazalo kako je perspektiva uključivanja u Europu snažno dovela do ubrzavanja procesa demokratizacije i provođenja reformi. Mnogi su Hrvati imali osjećaj da je traženi general Gotovina bio samo izgovor, kako bi se na duge staze odgodilo bilo kakvo proširenje Europske unije, da ih, kao ni Tursku, više ne žele. Brži početak pregovora – pa i paralelno uz pritisak vezan uz suradnju s Haagom – to je mogao zaobići.

Sada je sklonost članstvu u Hrvatskoj vrlo niska. Dobar dio krivice snose i vladajući, jer upravo su oni mogli spriječiti da se stvori taj negativan osjećaj, koji se proširio upravo – očito potrebnim – pritiskom zbog suradnje sa sudom za ratne zločine. Izvana gledano može se reći: šteta protraćenog vremena.

Sada valja u pregovore krenuti istim elanom kojim će se u Zagrebu, kako su sami rekli, nastaviti provoditi Akcijski plan za lociranje odbjeglog generala. I valja pokazati vidljive rezultate reformi, koje će zemlju učiniti kompatibilnom s Europskom unijom. Ljudi moraju ne samo na papiru, nego konkretno doživjeti da se u pravosuđu i gospodarstvu, na primjer – ali i na svim drugim razinama društva – stvari mijenjaju na bolje. A bude li to bilo popraćeno intenzivnijom i boljom informacijskom politikom, raspoloženje u korist Europske unije uskoro bi ponovno moglo rasti.