1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Nasukani na minus 15

Mnogo izbjeglica boravi u neljudskim uvjetima u jednom beogradskom skladištu. Čekaju na mogućnost daljeg putovanja ka zapadnoj Europi. U Srbiji se vode rasprave oko toga tko je kriv za nevolje ovih izbjeglica.

Kada je stigao autobus, Abas Kan je, kao da ga se to ne tiče mnogo, ležao na svom sivom pokrivaču u Malom Pešavaru. Tako on i njegovi suputnici zovu malu prostoriju na prvom katu starog skladišta. U jednom uglu su iznošene cipele, a posvuda – prljavi sivi pokrivači koji pružaju bar malo topline dok se temperatura u Beogradu kreće oko nule. Svi momci u toj sobi dolaze iz Pešavara, i svi su malo prestari za autobus. Srpsko povjerenstvo za izbjeglice želi nekoliko maloljetnika  prebaciti u službene izbjegličke kampove. „Možda ćemo za koji dan i mi doći na red", kaže Abas Kan, trgovac automobilima, koji kaže da su ga u njegovoj zemlji talibani ucjenjivali i da su mu prijetili.

On je ovdje pet mjeseci, pa je tako već veteran u improviziranom smještaju iza beogradskog željezničkog kolodvora. Trošno skladište zaudara – na muški znoj, urin, na zagušljivi dim vatri posvuda zapaljenih kako bi izbjeglice zagrijale ruke ili skuhale juhu. Posvuda su gomile otpada.

Ovdje vegetira više od tisuću muškaraca i mladića; većina ih je iz Afganistana i Pakistana. Neki kažu da ne mogu dobiti mjesto u regularnim centrima za azilante. Neki u te centre niti ne žele– strahuju da će ih odatle prebaciti u Preševo, u ozloglašeni logor na granici s Makedonijom. A otuda je, kako to ovdje mnogi vjeruju, izgon iz zemlje lako moguć. A neki jednostavno čekaju krijumčare koji, po svemu sudeći, u Beogradu imaju i svoj glavni stožer.

Osim toga, ovaj grad se nalazi na geografski povoljnom položaju – na oko sat vožnje od hrvatske i dva sata od mađarske granice. Abas Kan je već „isprobao" oba smjera – uzalud. „Tokom noći smo prešli hrvatsku granicu i pješačili smo nekih 18 sati. Kada su nas uhvatili policajci, uzeli su nam novac i mobilne telefone. Udarali su me poput boksača, a kada sam pokušao da rukama zaštititi glavu, udarali su me još jače", uzbuđeno priča. A potom povlači deku do grla – muči ga prehlada; liječnik mu je prepisao lijekove.

Novi kamp

Flüchtlinge Belgrad (DW/N.Rujevic)

Autobus u npeoznato

„Mnogi nam dolaze s kožnim infekcijama ili problemima dišnih organa", kaže Nemanja Radovanović, ne skidajući medicinsku masku s usta. Nema ni razloga za skidanje, jer vrata kombija Liječnika bez granica, tu, preko puta Željezničkog kolodvora, se neprekidno otvaraju i zatvaraju: stalno pristižu novi pacijenti. Radi se najčešće o uobičajenim oboljenjima, ali ima i težih stvari: „Do sada smo imali pet slučajeva smrzavanja; te ljude smo morali odvesti kod kirurga na kliniku. A ima i opekotina od logorske vatre", kaže mladi liječnik.

O skladištu punom bolesnih i promrzlih se u Srbiji govori već mjesecima. Ali, tek posljednjih dana, kada je Beograd prekrio snijeg, a temperatura pala na minus 15, strani novinari su počeli opsjedati ovo mjesto puno bizarnih motiva za fotografiranje. Mnogi imaju dojam da sada država želi pred kamerama pokazati da je aktivna i da zato šalje ovamo autobuse koji izbjeglice odvoze u Obrenovac, na oko 30 kilometara od Beograda. Tamo vlasti osposobljavaju prostorije u jednoj napuštenoj vojarni kako bi tu smjestili izbjeglice iz kampa Krnjača i sa Željezničkog kolodvora. Prva četiri autobusa su već pristigla na to odredište.

Neslužbeno se govori da bi skladište iza Željezničkog kolodvora uskoro moglo biti ispražnjeno. „Nadamo se da će migranti htjeti u prihvatilište koje je u blizini Beograda", rekao je jedan glasnogovornik Povjerenstva za izbjeglice. Prema njegovim riječima, država se ne može da se proglasiti odgovornom za lošu situaciju kod Željezničkog kolodvora: mjesta ima širom zemlje i tamo se može otići – samo to treba i htjeti.

Ilegalno protjerivanje

Za loše stanje je kriv mali broj pomagača koji ohrabruju izbjeglice da ostanu na ulicama – tako to službeno tvrde. Otkako je vlada početkom studenog „preporučila" nevladinim organizacijama da više ne dijele hranu i odjeću izbjeglicama, ostala je samo šačica pomagača. Tu je međunarodna grupa koja se zove Hot Food Idomeni, po mjestu na grčko-makedonskoj granici koje je dugo predstavljalo simbol izbjegličke krize. Oko podne oni dijele tople obroke: stotine ljudi strpljivo čekaju na svoju porciju graha, leće i komad kruha.

Radoš Đurović je na čelu nevladine organizacije „Centra za zaštitu i pomoć tražiteljima azila". On se bavi pravnim savjetovanjem, ali i kritikom vlade. „Dužnosnici pričaju javnosti da se ovi ljudi radije smrzavaju nego da idu u kampove. To naravno nije točno. Kamp u Beogradu je prepun, izbjeglice se prebacuju na mjesta koja su dijelom udaljena stotine kilometara, a nema organiziranog transporta. Osim toga, od svojih sunarodnjaka su čuli za ilegalna protjerivanja i zato ih je strah."

Pomagač iz Švicarske

Flüchtlinge Belgrad (DW/N.Rujevic)

Lukas Siegfried s izbjeglicama

To nisu samo puke glasine. Sredinom prosinca, policajci su iz jednog linijskog autobusa izvukli jednu sedmočlanu iračku obitelj i poslali je preko granice. Iako su ovi Iračani bili uredno registrirani i na putu ka jednom prihvatilištu u Srbiji. U Ministarstvu unutarnjih poslova nitko ne zna tko su ti policajci i po čijem naređenju su radili. Istraga tog slučaja je ostala bez rezultata.

„Srpska vlada se opet ponaša kao uzorit učenik", smatra Đurović. Kada je njemačka granica bila otvorena, i Beograd je bio velikodušan. Srpski premijer je čak kritizirao svog mađarskog kolegu Orbana zbog gradnje ograde na granici sa Srbijom. Ali sada u čitavoj Europi vrijede druga pravila i Srbija im se marljivo prilagođava. „Naša vlada ima 6000 mjesta u izbjegličkim kampovima, i niti jedno više. Kada nema dovoljno kapaciteta, onda se gubi kontrola i to je loše – kako za izbjeglice tako i za domaće stanovništvo".

A onda su se u sali svi okupili oko jednog čovjeka koji je izgledao kao da ima nešto važno za reći. „Rasplakao sam se kada sam vidio ovo", kaže Lukas Siegfried i pokazuje na salu: „To me je vratilo u 19. stoljeće. To su uvjeti koje usred Europe ne bismo smjeli dozvoliti". Ovaj agilni aktivist iz Basela je prije 11 godina osnovao organizaciju Elim Open Doors koja se brine o integraciji izbjeglica na švicarskom tržištu rada: „Švicarska je prije nekoliko godina primila kontingent od oko 3.000 sirijskih izbjeglica koje su bile posebno ugrožene. I ovi ljudi su ugroženi i ja želim s ovom listom doći do švicarske vlade" – kaže Siegfried s entuzijazmom koji u ovoj situaciji djeluje pomalo nerealno.

U Malom Pešavaru, Abas Kan se nada da će jednom stići do Francuske. Za večeras ima nešto skromnije planove – da poslije više dana konačno pojede nešto ukusno. Njegov prijatelj već reže rajčicu i luk. „To je naša baka, ona kuha za nas", kaže u šali Abas: „Samo još da dodamo teleća jetra. Čovječe, kako je to samo ukusno!"

 

Preporuka uredništva