Nasilje nad ženama, privatna stvar?

U Srbiji je i dalje dominira patrijarhalni, tradicionalni model odnosa muškaraca i žena, koji je čak doživio i svoju „renesansu”, naročito nakon ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Istraživanja jačih nevladinih organizacija i institucija koje se bave zaštitom ženskih prava pokazuju da institucije koje bi trebale reagirati u slučajevima nasilja u obiteljima; poput sudova, policije i centara za socijalnu skrb, nisu dovoljno djelotvorne. Pri tome su i kazne koje nasilnici u pravilu dobivaju - neodgovarajuće.

Mediji ponekad promoviraju nasilje

Nasilnik uvijek ima opravdanje zašto je nasilan, a nasilje se često tolerira i opravdava i u javnosti. U tome, često doprinose i mediji svojim senzacionalističkim izvještajima o teškim kršenjima ženskih prava. Zamjenica pokrajinskog ombudsmana za ravnopravnost između spolova, Danica Todorov navodi svježi primjer jedne emisije.

„Bila sam šokirana. Prikazana je situacija kako muž kažnjava ženu, u kojoj nema slike, nego se u pozadini čuje šamaranje i njeno jaukanje. Povod je neprihvatljivo ponašanje u selu ili u sredini u kojoj se ona kreće. Muža na to upozoravaju prijatelji i rodbina iz okruženja i kažu mu da o tome povede računa i poduzeme neke mjere. Tako da on poduzima jednu mjeru kažnjavanja, a ona svojoj kćerki ne želi reći što se dogodilo, nego prihvaća tu kaznu - kao da je normalno da je muž šamara. Ja sam bila, najblaže riječeno, šokirana!”, priča Todorova.

Djeca su sekundarne žrtve nasilja

Kako pokazuju ispitivanja, mjesto žene u društvu je i danas – kuća. Ona je ovisna o muškim članova obitelji, a naročito o bračnom ili izvanbračnom partneru. Dodatni problem je u tome što više od 90 posto žrtava ima i djecu pa su djeca sekundarne žrtve nasilja u obitelji, čak i kada ga nisu direktno pretrpjela. „Svađe, optuživanja, vrijeđanja, omalovažavanja su svakodnevna pojava u obiteljima u kojima ima nasilja i djeca to svakodnevno vide. I ako nisu žrtve fizičkog, onda su žrtve onog psihičkog”, navodi Danica Todorov.

Istraživanja takođe pokazuju da djeca, koja su bila svjedocima nasilja u obitelji, u kasnijem životu postanu ili žrtve ili nasilnici u svojim novim obiteljima. Oni, drugim riječima, preuzimaju model uz koji su odrasla. Todorov kaže da mladim naraštajima ovaj problem postaje još složeniji; između ostalog i zbog navoda kakvi se nalaze u školskim knjigama koje su prepune primjera raznih „patrijahalnih modela“. „Vidimo da se i kroz udžbenike i kroz školske programe obnavlja patrijarhalni model u kojem je uloga žene da se brine o kući, o djeci, o starima i bolesnima, dok muškarci imaju druge uloge u obitelji u društvu. Oni rade značajnije poslove, kod kuće se odmaraju, a i bave se sportom. A, ako se i bave s djecom - onda je to igra, zabava...”, objašnjava Danica Todorov.

Nasilje u obitelji nije privatna stvar

Nasilje nad ženama je i danas najrašireniji oblik kršenja ljudskih prava jer se događa iza očiju javnosti i jer se usprkos zakonima i danas uglavnom podrazumijeva da je ono „privatna stvar”. Do listopada 2010. godine u Srbiji je ubijeno 27 žena. Prošle godine je tjedno jedna žena, zbog posljedica nasilja u obitelji izgubila život.

Naravno, priča nije jednosmjerna, pa za savladavanje ovog problema svakako nije dovoljna samo kazna za nasilnike, već je potrebno i raditi na osvješćenju žrtava, koje prečesto, ne prijavljuju da su žrtve nasilja. One ne prijavljuju prije svega zbog toga što se ne osjećaju dovoljno zaštićenima od strane institucija i nadležnih organa, ali djelomično i zbog toga što su i same zarobljenice patrijarhalne svijesti.

Nevladine organizacije i državne institucije Srbije uključene su u svjetsku kampanju „Šesnaest dana borbe protiv nasilja nad ženama”, koja se ove godine odvija pod nazivom „Militarizam”.

Autor: Dinko Gruhonjić

Odg. ured: Željka Telišman