1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Naprtnjača je jednako teška i vojnikinji i vojniku

Mogu li žene sudjelovati u borbenim operacijama jednako kao i muškarci? Inicijativa američkog predsjednika je izazvala mnogo rasprava, ali stožerna narednica Bettina Wordlaw tvrdi - naravno da mogu!

"Već na obuci smo morali raditi sve što i muškarci, koračati na istim marševima, nositi iste naprtnjače", sjeća se stožerna narednica Bettina Wordlaw na temeljnu obuku američke vojske koja je prošla u Fort Jacksonu. Priznaje, deset milja (šesnaestak kilometara) sa punom naprtnjačom nije bilo lako preći, ali i to je uspjela.

Vojnikinje kao Bettina Wordlaw su već odavno svakodnevnica u američkoj vojsci. Doduše, možda baš ne vojnikinje kao što je ova stožerna narednica (Sergeant First Class) i sa kojom razgovaramo - čas na engleskom, čas na njemačkom. Jer ona je rođena kao Njemica u Ellwangenu i odrasla je u regiji oko gradića Aalena. Ali kako to biva, udala se za jednog američkog vojnika koji je tamo bio stacioniran i sa dvoje njihove djece je 1987. stigla u Sjedinjene Američke Države.

Sve te uniforme i zastava...

Deset godina kasnije je prihvatila i američko državljanstvo i već na svečanosti primanja američke isprave se oduševila svečanim nastupom odreda vojnika: "Strašno mi se dopalo kako su u uniformama stupali u dvoranu i kako su ponosno stajali ispod zastave." Povrh toga, privukle su je i perspektive obrazovanja koje nudi američka vojska, tako da je u ožujku 2001. pristupila pričuvnom sastavu i otišla na vojnu obuku.

Bettina Wordlaw pored vojnog helikoptera

'Mogli smo raditi sve, i pucati i bacati bombe...'

U vojarni se brzo snašla: vojnička rutina joj se dopala, a sviđalo joj se i da smije činiti baš sve: "I bacati bombe i pucati iz pravog oružja, nositi zastavu..." Fizički nije bilo baš lako, ali najteže joj je bilo nešto sasvim drugo: "vojnički engleski", prepun kratica i specifičnih pojmova koje je redom morala naučiti.

Od 35 članova njenog voda je bilo osam ili devet žena. Vježbalo se i jelo zajedno, samo su spavaonice bile odvojene. Nakon temeljne obuke je Bettina mogla birati specijalnost i odlučila se da vozi kamione za prijevoz goriva. I to joj se dopalo, a nakon obuke je u pričuvnom sastavu morala oblačiti uniformu samo jednog vikenda svakog mjeseca.

I onda je došao rat...

Ali to se promijenilo 2002. Njena jedinica je proglašena aktivnim sastavom i u studenom je poslana u Kuvajt. Od hobbya preko vikenda se poziv vojnikinje pretvorio u misiju koja traje 24 sata dnevno i to u nekoj dalekoj zemlji. Kada je počeo rat u Iraku, i Bettina je morala dostavljati gorivo motoriziranim jedinicama 3. pješadijske divizije - uglavnom po noći. Mogla je čuti kako se Bagdad napada raketama i priznaje da ju je bilo strah: "Kako da kažem, do onda sam bila mamica koja je djecu vozila na nogomet. To je bilo nešto sasvim drugo."

Bettina Wordlaw u Iraku

'Nije baš bilo kao kad sam vozila klince na nogomet'

Ali Bettina je vjerovala u sebe i u svoju vojnu izobrazbu, a vjerovala je i njenom časniku koji je zapovijedao jedinicom kojoj je pripadala. Da li je pomišljala da bi mogla pasti u zarobljeništvo i da bi onda mogla postati žrtvom zlostavljanja i silovanja - argument koji se čuje od protivnika žena na bojišnici. Ne, tvrdi: "Mislim da opasnost vreba i ovdje, bez obzira bili u borbi ili ne. Možete ići i u Baltimore i da vam se nešto dogodi na putu."

I kako joj je bilo pucati na ljude? Prilikom gradnje jednog improviziranog mosta u Iraku je otvorena paljba na njih: "Za mene je to bilo samo po sebi razumljivo: ako netko puca na mene, ja ću pucati na njega!" Konačno, otišla je tamo sa vlastitim zadatkom: "Zarekla sam se kako nitko iz moje jedinice neće ostati bez goriva. I tu sam zadaću ispunila."

Pokretni WC

Bettina Wordlaw, 200th Military Police Command Die Deutsch-Amerikanerin ist 1987 mit ihrer Familie in die USA gekommen und begann ihre Grundausbildung im März 2001 beim US-Militär. Als Tanklastwagenfahrerin leistete sie in ihrer Einheit logistische Unterstützung beim Einmarsch der 3. Infanterie Division in den Irak im März 2003. Foto DW/Christina Bergmann, Fort Meade, Maryland, USA 29.1.2013

'Svugdje sam zatekla samo solidarnost i spremnost na pomoć'

U njenoj jedinici od oko 170 vojnika je tada bilo tek desetak žena, uglavnom vozačica i pripadnica inženjerskih jedinica. Ali svi su nosili istu uniformu i nikad nije bilo nikakvih problema. "Doduše, ponekad je bilo malo komplicirano kad je neka od nas trebala izvršiti nuždu." Kad je vojna kolona stala u pustinji da vojnici naprave što moraju napraviti, muškarci su mogli jednostavno "zaliti" gumu svog vozila, ali sa ženama je bilo kompliciranije.

One su se morale podvući pod kamion ili su se vojnici pobrinuli za njihovu privatnost: "mnogi su nam držali svoje ogrtače i gledali na drugu stranu. Svi su nas podržavali i uvijek se našao neki način." Ta susretljivost je išla toliko daleko da im je jedan izučen varilac napravio pokretni WC kojeg su mogli voziti sa sobom na kamionu.

Argument protivnika žena u borbenim jedinicama jest i kako su žene manje agresivne i kako u slučajevima kada je "gusto", onda predstavljaju teret vojnicima. Bettina se smije: "To više ne vjerujem. Neke žene mogu biti agresivnije i od muškaraca." I među njenim kolegicama ih ima koje radije idu s njom na vježbalište i međusobno se "napucavaju" s kuglicama boje (Paintball), nego što sjede u uredima. I povrh toga, u uredima je također gomila muškaraca.

Vojska je za mene život

S druge strane, i tu je stožerna narednica veoma ozbiljna, za napredovanje u vojnoj karijeri je ponekad velika prednost imati "pravo" borbeno iskustvo kakve žene do sada nisu mogle pokazati - makar su bile u istim ratovima i na istim bojišnicama. Zato misli da je dobro da se žene i službeno može slati na borbene zadatke i da tako postignu karijeru u vojsci.

Bettina Wordlaw, 200th Military Police Command Die Deutsch-Amerikanerin ist 1987 mit ihrer Familie in die USA gekommen und begann ihre Grundausbildung im März 2001 beim US-Militär. Als Tanklastwagenfahrerin leistete sie in ihrer Einheit logistische Unterstützung beim Einmarsch der 3. Infanterie Division in den Irak im März 2003. Foto DW/Christina Bergmann, Fort Meade, Maryland, USA 29.1.2013

'Tata i mama su toliko ponosni na mene!'

I ona sama je, nakon Iraka, ostala u vojsci, ali ne više kao vozačica nego u kadrovskom uredu jedinice vojne policije u Fort Madeu, Maryland. Danas joj je 45 godina i jedva može zamisliti drugačiji život. Jer za nju, vojska nije samo uniforma, nego i golema solidarnost i pomoć: njen najstariji sin je prije godinu dana umro od jedne kronične bolesti i jedva može zamisliti i u tim najtežim trenucima, više razumijevanja i pomoći od one koje je doživjela od svojih nadređenih i kolega vojnika.

S druge strane, ona još iz Njemačke potječe iz "vojničke" obitelji. Njen otac je također umirovljeni profesionalni dočasnik Bundeswehra koji je radio za NATO i bio stacioniran i u Francuskoj. I njena oba njena brata su odslužila svoj rok u njemačkoj vojsci. I što kaže otac na vojnu karijeru svoje kćerke? "On je toliko ponosan na mene", sjaji se stožerna narednica; "baš kao i moja majka."