1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Napadi na migrante u Zagrebu: traže se dečki u crnom

I vi ste jednom bili izbjeglice, poručuju tražitelji azila u Hrvatskoj. Kažu, posljednjih tjedana dogodilo se nekoliko fizičkih napada na njih, no tko su 'dečki u crnom' policija još nije otkrila.

Stanari Dugava strahuju od azilanata. Nismo rasisti, ali nije ugodno. Crnci gledaju naše cure. Tvrdnje su to i naslovi objavljeni proteklih godina u hrvatskim medijima, daleko prije velike migrantske krize, koja ipak nije generirala otvorenu društvenu netrpeljivost prema strancima. Još uvijek distancirani građani su u međuvremenu puno naučili o migrantima, no situacija je daleko od idealne. Ukazuje na to i prosvjed održan pred prihvatilištem Porin u zagrebačkim Dugavama u kojem su sudjelovali tražitelji azila, ali i aktivisti koji se o njima brinu.

O trećem napadu se šuti?

Prosvjednici su tako upozorili na dva napada u noći 31. prosinca 2016. godine, a u svakom su, tvrde, sudjelovala tri napadača. Dodaju, napadi su se događali i ranije, a policija ne čini ništa. Policija pak odgovora da su se te noći dogodila tri slučaja. U prvom je došli do međusobnog obračuna među migrantima, a u ostala dva čine sve da pronađu napadače.

Jedan od onih koji je prosvjedovao bio je Tvrtko Barun, isusovac i pomalo medijska zvijezda među hrvatskim svećenstvom. Naime, Barun je direktor Isusovačke službe za izbjeglice, neprofitne svjetske organizacije koja je u Hrvatskoj još devedesetih skrbila o prognanima, a danas se posvetila izbjeglicama koje u Hrvatsku dolaze iz neeuropskih zemalja. „Svakodnevno smo prisutni u Prihvatilištu u Dugavama i Kutini te u Prihvatnom centru za strance Ježevo. Radimo i s onima koji su dobili neku vrstu državne zaštite, pomažemo im u integraciji."

Barun kaže da je priopćenje MUP-a nedobronamjerno, jer povezuje međusobni migrantski obračun s napadima na njih. „To jedno s drugim nema veze i različite su priče. Pitanje konflikata između migranata je pitanje suživota 500 ljudi iz dvadesetak zemalja, kultura i nacija. Nažalost, to je normalno." Objašnjava nam da sve pokazuje da su se ničim izazvani napadi u toj noći dogodili i da ih nisu bila samo dva. Poprište trećeg navodno je bio autobus javnog prijevoza i o njemu javnost ne zna previše. „Trebalo bi i to provjeriti, vidjeti je li autobus imao kameru i koja je odgovornost vozača.  To je taj srednji napad koji nije zabilježen u priopćenju." Što se ostala dva napada tiče, dodaje Barun, čini se da je policija učinila sve što je trebala, pozvala je Hitnu pomoć, naknadno je ispitala napadnute pa se sada čekaju rezultati istrage.

Tvrtko Barun, Direktor des JRS, mit Medien in Zagreb, Kroatien (JRS)

Tvrtko Barun medijima predstavlja JRS-ovu kampanju Božićni ručak s izbjeglicom

Huliganski napadi su eksces, a ne pravilo

Tea Vidović iz Centra za Mirovne studije, organizacije civilnog društva koje je aktivno uključeno u rad s migrantima, kaže da je njena organizacija sudjelovanjem u prosvjedu željela ukazati na to da bi se ti napadi trebali procesuirati kao zločin iz mržnje. Teze da se radilo o obračunima unutar azilanata i Vidović naziva nekorektnima. „Netrpeljivosti postoje u svim društvima i skupinama. U ovom trenutku to nije informacija s kojom se trebamo baviti, već se trebamo fokusirati na to da su tražitelji azila napadnuti u Zagrebu."

Usprkos činjenici da marginalni desni mediji pokušavaju prikazati migrante kao terorističku opasnost i, prije svega, kao kriminalce, čini se da je generalni stav javnosti puno blaži i da se u slučaju ovih napada radi o skupini organiziranih huligana. „Ne bih generalizirao. To su vrlo izolirani napadi iz mržnje prema strancima. Do sada, čini mi se, nije bilo takvih slučajeva, pa se nadamo da je riječ o nekoliko zlih pojedinaca, možda i pod utjecajem alkohola. Građani su ipak otvoreni prema onima koji traže zaštitu", komentira Barun. I njegova je služba česta meta internetskih, ponajviše anonimnih, komentatora kojima nije jasno zašto bi se jedna katolička organizacija brinula za muslimanske izbjeglice. „Da, mi smo katolička organizacija. Utemeljeni smo na kršćanskim vrijednostima, zauzimamo se za one koji su na marginama, zapostavljeni, siromašni, stranci… dakle ono što je sam Krist živio." Barun nam tako navodi da i u samoj organizaciji rade ljudi koji se ne izjašnjavaju vjernicima ili pripadaju drugim religijama. „One migrante koji to žele, povezujemo i s Mešihatom Islamske zajednice, isto kao što pomažemo onima koji su kršćani ili žele to postati. Pomažemo onima koji žele živjeti tu dimenziju. Ako ne žele, opet dobro."

Aktivistkinja Vidović misli da nije moguće generalizirati stav građana prema izbjeglicama. „Ako su tražitelje azila zaista napale osobe odjevene u crno, sa sunčanim naočalama, vjerojatno je određena grupa ljudi planirala te napade. Prema istraživanju CMS-a od prije nekoliko godina, najnegativniji stavovi prema etničkim skupinama iskazani su prema Srbima, Romima i tražiteljima azila. Ali to nije značajno vidljivo, već se radi o manjoj skupini ljudi s ultranegativnim stavom, a postoji i druga skupina s ekstrapozitivnim stavom. Većina građana ima umjerene stavove", misli Vidović i upozorava da bi institucije trebale zaštiti ranjive skupine te da bi ih od napada trebali štiti i sami građani. „Nitko ne želi živjeti u društvu gdje gledamo kako prolaznike netko prebija.“

Mitarbeiter des JRS im Flüchtlingskamp in Kroatien (JRS)

U prihvatilištu se djeci pokušava omogućiti normalan život

Djeca su u školama

Od Baruna doznajemo da je u dva prihvatilišta smješteno oko 630 tražitelja azila, a da je među njima nešto više od stotinu djece. Prije izbjegličke krize nisu dolazile cijele obitelji. „Polovica djece ima pristup školi, uključeni su obrazovni sustav. Postoje poteškoće. Dvije najbliže škole u prihvatilištu u Dugavama su pune pa djecu treba slati u dalje, organizirati prijevoz… Mi i druge organizacije koje rade s izbjeglicama, zajedno s MUP-om, pokušavamo to riješiti."

Da je poteškoća na početku školske godine bilo, potvrđuje i Vidović, jer je ranijih godina bilo puno manje migrantske djece. Neka djeca nisu bila upisana u školu. Zakazale su institucije, a nije postojala ni sustavna podrška u učenju hrvatskog jezika kako bi se djeca uključila u nastavu, što je prema zakonu Ministarstvo obrazovanja trebalo osigurati. Tečajevi hrvatskog jezika su, doznajemo slaba karika. „To je početna podrška koja je nužna izbjeglicama. Jezik je ključ razumijevanja. Kada osoba koja je novi član društva govori njegov jezik pokazuje i poštovanje prema tom društvu. Jezik im je nužan prilikom dolaska u institucije u kojima traže svoja prava, ali i za pronalazak posla“, govori Vidović. 

S obzirom na zimske praznike, nismo bili u mogućnosti obići škole, no Vidović nam kaže da nema informacija o poteškoćama u odnosu domaće i migrantske djece: „Djeca se vrlo brzo prilagođavaju, puno brže od roditelja. Održali smo tribinu na kojoj su se stanovnici Dugava žalili na sve što se događa oko prihvatilišta. Jedan otac nam je tamo rekao da su njegova djeca išla u školu s izbjeglicama i da su svi zajedno plakali kada su ta djeca morala napustiti školu. Djeca su puno otvorenija od odraslih. Lakše se integriraju, ali su svakodnevno sa svojim roditeljima pa je važno staviti naglasak i na integraciju roditelja kao bi cijeloj obitelji bilo lakše."

Tvrtko Barun, Direktor des JRS, mit Kindern im Flüchtlingskamp in Kroatien (JRS)

Tvrtko Barun igra nogomet s djecom izbjeglica u prihvatilištu

Još optužbi na račun MUP-a

Brojni su mediji javili kako su upravo isusovci prijavili MUP i Republiku Hrvatsku međunarodnim organizacijama i to zbog nelegalnih deportacija izbjeglica pa smo puni informaciju zatražili od Jelene Firić, pravnice Isusovačke službe za izbjeglice. „Nismo nikoga optuživali ni prijavljivali, mediji su to preuveličali. Imamo ured i u Srbiji. Tamo je našoj socijalnoj radnici došao migrant iz Afganistana s pričom da je hrvatska policija nezakonito postupala prema njemu. Kaže da je nezakonito prešao granicu i došao u Zagreb gdje je izrazio namjeru tražiti azil. Navodno ga je policajac iz prihvatilišta uputio na policijsku postaju, a tamo su mu bez ponuđene usluge prevoditelja dali da potpiše obrasce. Nije dobio primjerak tih obrazaca i nije znao što potpisuje. Potom su ga, kako on kaže, s još jednom osobom doveli do granice i rekli su im da se moraju vratiti u Srbiju. U skladu s našom misijom obavijestili smo pučku pravobraniteljicu i UNHCR. Učinili smo naš dio posla, a dalje je na njima."

Tea Vidović pak potvrđuje i da je CMS kontaktirao osobe koje su pokušale zatražiti azil u Hrvatskoj i pri tome su bile vraćene u Srbiju. „Malo smo o tome govorili, jer želimo prikupiti više svjedočanstava. Znamo da je bilo slučajeva vraćanja u Srbiju i BiH." Navodi i svjedočenja onih koji su u Srbiju vraćeni iz vinkovačke policijske postaje gdje im je, navodno, bilo zabranjeno govoriti. „Nije im se dala prilika ni da izraze namjeru traženja azila. Kad prikupimo više svjedočenja, upozorit ćemo nadležne institucije na kršenje zakona."

Ipak preko Hrvatske žele u Njemačku

Migranti i dalje ne znaju puno o Hrvatskoj. Većina ih zatraži azil s krajnjom namjerom odlaska u Njemačku, no i to se vrlo polako mijenja. „Puno ovisi o tome postoje li u zemlji migrantske zajednice. Hrvatska je u početnoj fazi razvijanja integracije. Sada imamo prvu migrantsku organizaciju - Hrvatsko društvo Afrikanaca. Dio ljudi kojima je odobrena međunarodna zaštita napustio je Hrvatsku. Nisu se uspjeli sami za sebe brinuti. Nije im omogućeno učiti jezik pa nisu ni našli posao. Otišli su dalje“, zaključuje Vidović.

Brojni su oni koji će reći da to možda i nije loše rješenje i pri tome se neće udaljiti od državne politike. Jer, Hrvatska migrante smješta na suho i toplo, daje im zdravstvenu skrb i osnovno za život. Ali uz sve to u proteklih 13 godina odobrila je tek 260 od 5.000 traženih međunarodnih zaštita, doznajemo u Centru za mirovne studije.

 

Preporuka uredništva