1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Najveći užas za svakog roditelja

Jedva da postoji teža sudbina za svakog roditelja nego kad umre njegovo vlastito dijete. Sabine Waschik je to morala proći - i zato sada pomaže drugim roditeljima kad ih zadesi takva nesreća.

Na malom stolu stoje kava, čaj i keksi, a Sabine Waschik uvijek stavi i veliku kutiju papirnatih maramica. One nisu namijenjene samo njenim gostima, nego i sama često mora opet plakati: "Kad mi roditelji pričaju o smrti njihovog djeteta i meni se bude uspomene i opet dolaze suze", kaže ova 47-godišnjakinja. "Sve te osjećaje tuge, bijesa i iscrpljenosti poznajem i iz mog života."

Sabine Waschik

Sabine Waschik i danas mora plakati zbog izgubljene kćerke. Ali naučila je pomoći i sebi i drugima.

Njena kćer Ina je bolovala na srce i preminula je 2008. s navršenih osamnaest godina. Sabina se u svojoj tuzi osjetila usamljenom, bespomoćnom i bila je uvjerena kako ju nitko ne može razumjeti. Obitelj i prijatelji nisu joj mogli pružiti utjehu koju je tražila: "Svatko od nas je na svoj način tugovao za Inom i bio je obuzet samim sobom. Moj muž je tražio zaborav u što više posla, moj sin Philipp nikad nije htio reći niti riječ o smrti sestre i povukao se u sebe, moja mlađa kćerka Kim je neprestance plakala i užasno se bojala da i neki drugi član obitelji može umrijeti."

Od sudionice do voditeljice

Pola godine nakon smrti kćerke je Sabina Waschnik prijavila i sebe i svog muža u grupu roditelja koji su ostali bez djeteta u Hattingenu u Rurskom području. "To mi je veoma pomoglo, sresti ljude koji su doživjeli sličnu sudbinu i koji su mogli razumjeti moje osjećaje", pripovijeda Sabine. Nakon dvije godine se osjetila dovoljno snažnom da krene svojim putem i bez redovitih susreta s grupom.

Bolesna djeca

Svatko će potpisati: djeca jednostavno ne smiju umirati. Ali to se događa i treba naučiti živjeti s tim gubitkom.

Ali, nije ih zaboravila i željela je nešto i sama učiniti za druge ljude sa sličnim iskustvima. Zato je krenula na tečaj za voditeljicu grupe za pomoć tugujućima. Inače je po struci prodavačica u maloprodaji, ali danas dragovoljno djeluje u udruzi u Hattingenu. Jednom tjedno organizira susrete uz kavu koji su otvorene za sve tugujuće u njenoj regiji. Povrh toga, zajedno s jednom kolegicom se brine za skupinu roditelja koji su ostali bez djece i za jednu grupu mladih koji su ostali bez nekog od najbližih.

Za svoj rad u tim grupama ne dobiva novac, ali dobiva nešto mnogo vrednije od bilo kakvog imutka: "Zauzvrat dobivate toliko povjerenja i zahvalnosti od tih ljudi. Ne mogu si zamisliti ljepši posao."

Mališani sve moraju točno znati

Osobito se dobro osjeća kad pomaže djeci i mališanima u tim teškim trenucima. Ti prostori udruge su obojeni živim bojama, a zajedno s pedagogicom Annette Wagner pomaže i djeci i roditeljima: "Mnogi ne znaju što da rade s djecom", objašnjava Sabine. Jer, djeca tuguju drugačije nego odrasli, naglo mijenjaju osjećaje i postavljaju mnoštvo pitanja o smrti svog brata ili sestre ili majke ili oca, na koje odrasli često više ne znaju odgovoriti.

Sabine Waschik i Annette Wagner

Sabina i pedagogica Annette Wagner mališanima odgovaraju na baš svako pitanje.

"Djeca žele sve točno znati", objašnjava Annette Wagner. "Zato kod nas smiju postaviti svako pitanje - jesu li mami stvarno zalijepili oči nakon smrti i kako to tata stane u urnu." Njih dvije onda odgovaraju mališanima kako znaju i mogu, jer znanje ulijeva snagu, smatra Annette Wagner. Cilj jest tužnoj djeci dati hrabrost i snagu.

Nije drugačije niti na skupinama za odrasle, a u toj udruzi se trude organizirati program za čitavo mnoštvo slučajeva. "Kad smo osnovani 1999. bili smo nadaleko i naširoko jedini koji su organizirali toliko različitih grupa za tugujuće", sjeća se evangelička župnica Annedore Methfessel koja je i osnovala tu udrugu. Konačno, postoje goleme razlike u kojoj životnoj situaciji se ljudi moraju suočiti sa smrću nekog svog bližnjeg.

Nakon rituala ostaje - samoća

Na koncu, uvijek se radi o tuzi koju treba pretvoriti u lijepu uspomenu na onoga tko je otišao. Razgovaraju kako su doživjeli trenutak smrti i pogreb, gdje misle da se umrli sada nalazi, kako izgleda njihov život bez nje ili njega i kako bi mogli drugačije organizirati život. Zato je i potrebna pomoć nekoga tko je prošao tečaj u vođenju grupe kako se razgovori ne bi vrtjeli u krugu - i uvijek iznova završili u tuzi i suzama.

Groblje

Mnogi to poznaju: strepnja u bolnici, užas nakon vijesti o smrti, ritual pogreba - i što onda? Tek tada postaje najteže suočiti se s gubitkom i naučiti opet živjeti.

Nakon deset susreta koji u pravilu traju po tri sata, većina grupa ulazi u drugu fazu nakon koje se često sastaju i privatno. Jer, u tim teškim trenucima su mnogi postali prijatelji, ali svake godine se organiziraju nove grupe za one koji su tek ostali bez nekog od svojih.

Župnica Methfessel smatra kako takvih udruga treba mnogo više: "I u bolnicama, crkvama, pa i u pogrebnim poduzećima, sve se svodi na rituale oproštaja i sam pogreb. Ali ovdje se radi o tome kako taj težak gubitak nekog voljenog integrirati u naš život, a to traje mnogo dulje."

I Sabine Waschik danas opet može uživati u životu. Preminula kćer Ina ima svoje mjesto i u njenom srcu i u njenoj kući. Sama je napravila figuru anđela kakav je sada i Ina i kojeg je objesila na prozor. Osim toga, ima i kutiju u kojoj čuva njene naočale, mobitel i pisma koja joj je pisala. "Naučila sam živjeti s tim gubitkom", kaže Sabine. U tom procesu je našla i snage da danas onda pomaže drugim ljudima koje je zadesila slična sudbina.