1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Nagrada svjedoku jednog burnog vremena

Ugledna Mirovna nagrada njemačkih nakladnika i knjižara ove godine bit će dodijeljena 74-godišnjem izraelskom povjesničaru Saulu Friedländeru. Ona je dotirana s 25 000 eura, a dodjeljuje se 1950. godine.

default

Saul Friedländer

Saul Friedländer je dobija, kako stoji u objašnjenju, kao jedan od posljednjih historiografa koji je doživio genocid nad Židovima, epski pripovjedač priče o holokaustu, progonima i zločinima nad Židovima za vrijeme nacionalsocijalizma.

Saul Friedländer doista ima što pričati. On je, kao jedan od posljednjih svjedoka vremena iz povjesničarske struke pronašao neobičan način za pisanje o genocidu nad Židovima. Dokumentaristički precizno, znanstveno ali ipak empatično opisuje ovaj povjesničar koji pretežno živi u Los Angelesu trokut koji se sastojao od počinitelja zločina, žrtava i pasivnih promatrača.

Krive odluke u krivo vrijeme

Za sebe je jednom rekao da je rođen u najgorem mogućem trenutku za jednog Židova: četiri mjeseca prije Hitlerovog dolaska na vlast 1932. godine, u Pragu. Kada je imao 6 i pol godina, njegovi roditelji morali su emigrirati – kako se kasnije ispostavilo – u krivu zemlju:

«Moji roditelji su mislili da Hitler sigurno neće doći u Francusku. Ostali članovi obitelji su emigrirali u Švedsku i u Palestinu – oni su se spasili.»

Lanac tragičnih, krivih odluka Friedländerovih donesenih s najboljim namjerama nastavio se tri godine kasnije. Nijemci su počeli deportirati Židove koji su živjeli u Francuskoj, a roditelji tada devetogodišnjeg Saula svog su sina smjestili u jedan katolički internat. Oni sami pokušali su pobjeći preko neutralne Švicarske. Mislili su da će im biti lakše spasiti se bez djeteta. No, prevarili su se. Baš zato što su bili par bez djece, Švicarci su ih poslali natrag u smrt; obitelji s djecom bile su puštene.

«To zapravo pokazuje koliko je spas bio slučajan. Ono što ste smatrali ispravnom odlukom bilo je često krivo.»

Kapitalno djelo

To breme osobne sudbine Saul Friedländer je, kao i mnogi drugi koji su preživjeli holokaust, nosio sa sobom čitavog svog života. Nakon studija političkih znanosti i povijesti počeo je 60-etih godina prošlog stoljeća istraživati društvenu pozadinu genocida nad europskim Židovima, prije svega stav katoličke crkve zbog čega mu je ista prigovorila da je nezahvalan prema instituciji koja ga je spasila. Kasnije ga je jedna primjedba njemačkog povjesničara Martina Broszata nagnala da napiše svoje glavno, najpoznatije djelo «Treći Rajh i Židovi»:

«On mi je dao zadnji poticaj da počnem pisati kada je napisao da mi, dakle, žrtve, njegujemo neku vrstu mitskog sjećanja na povijest, koje je proturječno racionalnoj njemačkoj historiografiji».

Friedländerova studija u dva sveska koja je objavljena 90-etih godina požnjela je pohvale prije svega zato što je postavila perspektivu židovske zajednice u kontekst s perspektivom njemačkih počinitelja zločina, pasivnih promatrača i kolaboratora, kao i međunarodne društvene okvire. To čini njegove opise dramatičnim i empatičnim, ali ne i pristranim. Friedländer ne bježi niti od neugodnih istina o židovskoj zajednici onoga vremena. Ona je, priznaje on, često zakazivala u solidarnosti s proganjanim kolegama po vjeri. Primjer Francuske: «Postoji tamo linija razdvajanja, koja se onda proteže i na pokušaje lokalnih Židova da primjene politiku protjerivanja na strane, inozemne Židove. Postoje pisma vođe francuskih Židova Hellbronnera Petainu, šefu Vlade u Vichiju u kojima stoji: morate praviti razliku – mi smo Francuzi, oni nisu.»

"Zašto se Židove moralo ubijati?"

O jednoj stvari Friedländer, međutim, ne dozvoljava nikakve diskusije. Socijalnopovijesničarski orjentiranim znanstvenicima poput Goetza Alyja predbacuje što protjerivanje Židova objašnjavaju kao ovisnu varijablu drugih političkih ciljeva. Na primjer, da je Hitler htio samo umiriti vlastiti narod socijalnopolitičkim djelima nauštrb židovske imovine.

«Postoji tu jedno elementarno pitanje: ako je cilj bio opljačkati Židove, zašto ih se moralo ubiti?»

Friedlćnderova protuteza glasi: Hitlerov glavni cilj nije bio vladavina nad cijelim svijetom, već opsjednutost željom da iskorijeni Židove. Taj opsesivni antisemitizam nije ga pustio sve do njegovih zadnjih dana u podrumima sjedišta vlade Rajha 1945. godine.

Osim svojim znanstvenim djelima, Friedländer se proslavio i memoarima koje je objavio pod naslovom «Kada navru sjećanja».