1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Na putu za raj ili pakao

Što nagoni Palestince da, čak i po cijenu vlastitog života, ubijaju Izraelce, među njima i civile? Je li njihov teror čin iz očaja zbog izraelske okupacijske politike? Ili je to znak beznađa u blokiranim palestinskim područjima? Ni jedno ni drugo, kaže izraelska kriminologinja Anat Berko.

Od malih nogu predodređeni za atentatore samoubojice?

Od malih nogu predodređeni za atentatore samoubojice?

Od sutra se redovito u kinima prikazuje nagradama okrunjeni film Hanyja Abu-Assada «Paradise now» koji govori o dvojici Palestinaca regrutiranih za atentatore samoubojice. Na ovogodišnjem Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu taj je film proglašen najboljiim europskim filmom. Palestinskim se atentatorima samoubojicama već deset godina bavi i izraelska kriminologinja Anat Berko. Te «žive bombe» Berko smatra žrtvama palestinskoga društva i ustvrđuje da u smrt ne odlaze iz očaja, nego ih pritom vodi nada. Oni, naime, čvrsto vjeruju u to da će svojim djelom njima i članovima svoje obitelji osigurati vječni život – atentatori u raju, a oni koji iza njega ostaju već na zemlji. Nemaju nikakav osjećaj krivice, upravo suprotno: njihovi se grijesi tako što će ubiti Židove opraštaju.

Doktorska dizertacija na temu «živih bombi»

Što nagoni Palestince da, čak i po cijenu vlastitog života, ubijaju Izraelce, među njima i civile? Je li njihov teror čin iz očaja zbog izraelske okupacijske politike? Ili je to znak beznađa u blokiranim palestinskim područjima? Ni jedno ni drugo, kaže izraelska kriminologinja Anat Berko. Za svoju je doktorsku dizertaciju u jednom izraelskom zatvoru intervjuirala na desetke atentatora koji nisu uspjeli ispuniti svoju samoubilačku misiju, kao i ljude koji su iza njih stajali: «Većina napadača samoubojica koje sam anketirala nisu bili u kritičnijoj situaciji nego ostali Palestinci. Njihova djela dovela su do pogoršanja uvjeta života, jer zbog terora sve manje Palestinaca smije raditi u Izraelu. Pa ipak govorim o činu nade, ne očaja. Nada je raj koji im je obećan. Jedan šesnaestogodišnjak kaže da bi izdao vlastite roditelje kako bi, prema predanju, u nebu sreo obećane djevice. U raju teče pivo u potocima, a sve to čeka na njega, sve što je na ovome svijetu zabranjeno: prije svega seks i alkohol, ali i susret s Allahom i njegovim prorokom Muhamedom.»

Obitelj Anat Berko potječe iz Iraka. Ona govori arapski i poznat joj je arapski mentalitet. To joj je i olakšalo pristup Palestincima koji su sudjelovali u terorističkim napadima – bilo kao žive bombe, bilo kao organizatori. Berko ima čin pukovnika izraelske vojske, samouvjerena je, opuštena i otvorena, što joj često pomaže u njezinim razgovorima. No, i danas se još naježi kada se prisjeti svojih susreta u strogo čuvanim zatvorima. Bila je sama u prostoriji s jednim čovjekom, bez lisica, koji se htio dići u zrak u punom autobusu u Jeruzalemu, no atentat nije uspio zbog tehničke greške. «Sjedila sam za stolom kada je ušao, dva metra visok i vrlo namrgođen», prisjeća se Berko: «Preda mnom je stajao strogi bradati musliman pokrivene glave i u bijeloj odjeći. Mogla sam fizički osjetiti njegovu agresiju, kao da će me odmah napasti. Iza mene je ležao komad otrgnutog drvenog rukohvata. Stalno je pogledavao prema njemu. Odjednom je pun ljutnje rekao: ‹Kada bih te ovime udario po glavi, kako bi se osjećala?› Ostala sam opuštena i upitala ga: ‹Jesam li ti što učinila? Pokušavam samo razumjeti tvoj život i upoznati te.› Gledala sam ga i nisam pokazivala strah. Počeo se lagano hladiti. Njegov ton je postajao sve blaži, kao da se stidi što mi je zaprijetio silom, koja konačno proizlazi od kukavičluka.»

Atentatori samoubojice samo su marionete

1995. Anat Berko tražila je temu za doktorsku dizertaciju. Kada je za vrijeme mirovnog procesa iz Osla sve više Palestinaca pokušavalo pregovore torpedirati samoubilačkim napadima, odlučila je proanalizirati ljude koji iza njih stoje. Organizatori su ju zanimali više od samih atentatora samoubojica, koje su palestinski mediji doduše slavili kao mučenike, no za Berko su oni samo marionete.

Samoubojstvo je u islamu zabranjeno, a palestinsko je društvo religijsko. Pa ipak se atentatori samoubojice slave kao junaci svetog rata – u džamijama, školama i masovnim medijima. Njihove obitelji dobijaju priliču novčanu potporu, što prvenstveno pruža motiv onim Palestincima koji žive na marginama društva, koji nisu uspjeli u životu i koji su pod snažnim utjecajem nekog karizmatičnog aktivista.

Dragovoljnim odlaskom u smrt adolescenti među samoubojicama žele dokazati svoju muškost. Posljednje tri godine sve više se žrtvuju i žene. One, pak, vjeruju da samo terorističkim činom mogu spasiti sebe i svoju obitelj od sramote zbog nevjere ili vanbračnog djeteta.

Nada da će atentatori samoubojice postati prošlost

Do prošle je godine atentatorima Hamasa paralizirani šeik Ahmad Jassin bio pravi uzor. Za razgovor s njim Berko je morala prijeći preko mnogo čega, jer riječ je o masovnom ubojici kojega se može usporediti jedino s Osamom Bin Ladenom. Ipak je jednog dana sjela pred njega. Razgovarali su pet sati: «Što me je najviše čudilo jest da nije znao imena mučenika, shahida. Kako je mogao zaboraviti imena palestinskih junaka, iako je tada njihov broj bio vrlo mali? Izjavio je kako shahid ne umire, nego da i dalje živi u miru kod Boga. Tada sam ga upitala da li bi pustio da se neki od njegovih sinova raznese u nekom izraelskom autobusu, rekao je kako njegove sinove to ne zanima.»

Anat Berko nastavlja svoj rad u nadi da će on jednoga dana biti tek samo povijest. Kako bi nestao teror, mora prestati demonizacija Židova u palestinskom društvu. Istodobno visoko rangirani propovjednici moraju izreći vjersku presudu protiv samobilačkih atentata i jasno reći da ubojice odlaze u pakao, a ne u raj.