1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Na putu ka EUtopiji

Stanisław Strasburger pripada generaciji EUropljana koji su odrasli iza Željezne zavjese. Zato je Europa danas za njega jedno – domovina bezgraničnih mogućnosti.

Frankfurtska zračna luka, početak osamdesetih godina. Dolazimo iz Varšave: moja mama, moja četverogodišnja sestra, i ja. U sumrak gledam kroz prozor aerodromske zgrade. Moj otac je prije nekoliko mjeseci došao u Bielefeld kao stipendist. Ubrzo ćemo ponovo biti zajedno! "Mama", pitam uznemirenim glasom - nemam još ni osam godina - "Hoće li Nijemci pucati na nas?" Iako sam svjestan da nas moj otac čeka, obuzima me strah.

Odakle strah? Njegovi uzroci su u onome što danas zovemo "govor mržnje" a što su u mom slučaju bili televizijski program za djecu i instrumentaliziran sustav obrazovanja kojeg sam upijao kao dijete u Narodnoj Republici Poljskoj. Istina je potisnula destruktivni utjecaj političkog sustava - naposljetku, u mog oca niko nije pucao! Tjeskobna svijest o enormnoj šteti koju može načiniti otrovni jezik medija i elita, prati me do danas.

Radost ujedinjenja

Berliner Mauer am Brandenburger Tor (picture-alliance/dpa/W. Kumm)

Berlinski zid

Pripadam generaciji Europljana koji su došli na svijet i rasli iza Željezne zavjese (poslije gotovo dvije godine, vratili smo se iz Bielefelda u Varšavu). Ali, imao sam sreću da sam stupio u život odraslih kada je ta zavjesa pala i kontinentom se proširio val entuzijazma.

Kakva je to bila Europa? Najprije, bila je to Europa bez granica. Još 1989, ljudi su ginuli pokušavajući da iz Istočnog Berlina pređu na Zapad. A ubrzo poslije toga, kada sam počeo studirati, vozio sam se auto-stopom kroz čitavu Europu: od Slubica na njemačko-poljskoj granici pa do andaluzijske Malage na obali Sredozemnog mora. Entuzijazam slobode i osjećaj da sam građanin Europe, jedan je od mojih ključnih doživljaja. Šteta što pojam "građanin Europe" danas zvuči kao otrcana fraza i nije ekvivalent magičnom "američkom snu".

S druge strane Europa bez granica za mene nije bila Europa nacionalnih država, nego Europa regija. Na mojim studentskim putovanjima sam imao osjećaj da se mogu zadržati na bilo kojem mjestu kontinenta, da tamo mogu studirati, pa čak i stanovati. Moja domovina je konačno bila dio svijeta predivnih mogućnosti.

Zar to i nije bila ideja? Ako se neko rodi na oblačnom Jütlandu ali voli sunce, da se može bez prepreka preseliti na Siciliju. Europske elite su se htjele pobrinuti i za to da se takva selidba može obaviti jednostavno kao da se radi o selidbi iz Franačke u Münsterland.

Krenimo ka EUtopiji

Za vrijeme jednog javnog čitanja na Međunarodnom književnom festivalu u Berlinu, govorio sam o EUtopiji. Pojam potječe iz grčkog jezika i znači "dobro mjesto". EUtopija je zamišljena kao realni projekt, za razliku od utopije, dakle, "mjesta kojeg nema". Odjednom je u publici ustala jedna elegantna, starija žena, i rekla: a kako bi to, molit ću lijepo, trebalo funkcionirati? Političari se ne rukovode našim snovima!"

Ali zašto ne? Zar ih ne biramo upravo zbog toga?

EUtopija je prostor jednakih mogućnosti koji obuhvaća čitav kontinent. Ona je mjesto na kojem lokalno, povijesno pamćenje i jake regionalne veze - s jezikom, običajima, čak i jelom i klimom, dopunjava Europa kojom se dobro vlada. Tako ona postaje globalni čimbenik koji djeluje na političkom, privrednom i - dobro ili loše - i na vojnom planu. Pogledajmo istini u oči: sve češće se stječe dojam da nacionalne države uspijevaju još samo primoravati najslabije da plaćaju za greške onih koji su prejaki da bili pozvani na odgovornost. Da i ne govorimo o tome da one ne ostvaruju naše snove. Dakle, krajnje je vrijeme da ih bacimo u naftalin!

Kako dalje?

Italien Teatro Greco (picture-alliance/ZB/W. Thieme)

San o životu na jugu - Sicilija

Moja iskustva iz dječjih dana u Bielefeldu imaju i nastavak. Kada sam, s mojim oskudnim znanjem njemačkog, htio nešto reći, moja učiteljica mi je uvijek dozvoljavala da se potpomognem i s nekoliko poljskih rečenica. A onda ih je jedno od djece poljskog porijekla glasno prevodilo pred razredom.

Na taj način mi je ova pametna nastavnica pomogla ne samo kako bi pobijedio svoj strah, nego je i drugu djecu naučila da dodatno znanje jezika predstavlja veliko blago i da to nije povod za stid ili podrugivanje. Moji strahovi su brzo bili zaboravljeni. Višejezičnost kao kulturna kompetencija i obnova političkog jezika - to su potporni stupovi EUtopije. Danas, naime, sve češće nacionalistički populisti određuju ton javne rasprave. Jednakost pred zakonom, reprezentativna demokracija, mir, participacija i pravo na slobodno kretanje (na čitavom kontinentu!), to su temelji najboljeg političkog sustava koji smo dosad izmislili. Ne dajmo ga populistima! Uputimo se - ka EUtopiji.

Stanisław Strasburger je rođen u Varšavi. Djeluje kao pisac i kulturni menadžer a najvažnije su mu teme migracija i multikulturalnost. Živi u Berlinu, Varšavi i Bejrutu.