"Na mamac se stavlja ono što riba voli"

Uz međunarodnu i regionalnu konkurenciju u kojoj je prikazano 60-ak ostvarenja, festival je ponudio i niz popratnih programa poput «Kontroverznih Dox-a», «Očeva i djece» ili «Pitching Foruma». Selektor i direktor Zagreb Doxa Nenad Puhovski formulu odličnog odaziva publike na festivalske programe napola u šali objasnio je takozvanim pravilom ribiča koje kaže da se na mamac ne stavlja ono što voli ribič, nego što voli riba. Tako je pokušao napraviti program u kojem bi se nešto pronašlo za svaku generaciju i za sve vrste gledatelja. Što se iz tog raznolikog programa najviše svidjelo publici, a što žiriju?

Nakon šestodnevnog intenzivnog programa, u subotu su podijeljeni pečati Zagreb Dox-a – kako su festivalske nagrade nazvane. Naklonost publike osvojio je film Britanaca Marca Isaacsa «Sve je bijelo u Barkingu» - riječ je o radu koji intervenira u život stanovnika engleskog gradića s velikim priljevom imigranata te provocirajući upoznavanje najbližih susjeda pokazuje koliko su tvrdokorne i apsurdne, ali istodobno i premostive predrasude o boji kože, običajima i načinu života. Veliki pečat za najbolji film u međunarodnoj konkurenciji prema odluci stručnog ocjenjivačkog suda osvojio je, pak, rad autorskog dvojca Seana Finea i Andree Nix iz SAD-a. O filmu «Rat / Ples» govori filmski kritičar Ivan Žaknić: „Riječ je o filmu koji prti skupinu djece iz izbjegličkog kampa na sjeveru Ugande koji se pripremaju za jedno plesno natjecanje. Jako dobro napravljen film, jako dobro režiran, na trenutke – recimo – čak i prerežiran.“

"Vjenčanja i pelene" najbolji film u regionalnoj konkurenciji Najbolji film regionalne konkurencije bio je rad Antonete Castrati Cooper Johnson i Caseyja Coopera Johnsona «Vjenčanja i pelene» koji kroz intervjue s četiri albanska bračna para s Kosova prenosi intimne, privatne priče, koje su odraz uvijek relevantne teme rodne podijeljenosti, ali i komentar tradicionalnog u doba progresivne europeizacije. I ove godine među posjetiteljima vrlo je popularan bio program kontroverznih dokumentaraca. Među gostima tog ciklusa bio je i srpski redatelj Lazar Stojanović, možda najpoznatiji po svojem filmu «Plastični Isus» iz 1971. godine zbog kojega je bio osuđen na 3 godine zatvora. Na Zagreb Doxu predstavio se radom «Škropioni – spomenar» u kojem analizira pozadinu slučaja kada su pripadnici srpske paravojne skupine hladnokrvno smaknuli grupu Muslimana, a brutalni zločin sami zabilježili amaterskom kamerom: „Ja sam morao riješiti tri velika problema. Jedan je bio kontekstualizacija i jasno ukazivanje na funkciju države u organiziranju te stvari, u logističkoj podršci i u kasnijoj zaštiti tih zločinaca. Drugo – da rasvijetlim te psihologije i okolnosti koje čine prirodnim nešto što nama ostalima koji ne živimo tako nije ni najmanje prirodno, međutim budući da je ljudsko ne bi smjelo da nam bude sasvim strano, morali bismo to razumjeti… I konačno, ono što mislim da je metodološki, dakle, redateljski bio glavni problem – kako da se stvar koja se ne može gledati (znači ubijanje pred kamerom, koje traje 7-8 minuta) uvede polako u film, na način da se može gledati.“

Osobitost ovogodišnjeg Zagreb Doxa bio je ciklus o kojem detalje doznajemo od selektora i direktora festivala Nenada Puhovskog: „«Očevi i djeca» su jedan izbor filmova koji govori o tom odnosu koji je vrelo zanimljiv i na koji se dosta malo – na taj način – misli. Mislim da smo pronašli 10-ak filmova koji su izuzetno kvalitetni, a govore o tom odnosu. Primjerice «Jimmy Rosenberg - Otac, sin i talent», koji je dobio Grand Prix na krakowskom festivalu govori o jednom mladom muzičaru, koji je trebao biti budući Django Reinhardt, koji je trebao biti jedan od najboljih jazz gitarista današnjice, koji se zbog prejakog utjecaja svoje obitelji, a posebno oca izgubio. Dakle, taj odnos jakog oca i talentiranog djeteta rezultira očevim odlaskom u zatvoru, dok sin završava na narkoticima.“ Kako potaknuti produkciju u Hrvatskoj? Jedan od ciljeva Zagreb Doxa je i poticanje veće produkcije dokumentarnog filma u Hrvatskoj i regiji, pa Puhovski upozorava na to da su budućnost dokumentaraca europske koprodukcije. Stvaranje takvih kreativnih saveza bio je jedan od zadataka festivalskog programa «Pitching forum» – radionice koju su vodili europski stručnjaci, i čiji se rezultati predstavljaju televizijskim urednicima, među kojima su ove godine bili predstavnici ÖRF-a, Arte-a, Finske televizije i dr. S obzirom na to da su u toj radionici sudjelovali mnogi autori – i ugledni profesionalci i neafirmirani amateri, možda upravo kroz taj program nastane i neki od budućih pobjednika Zagreb Dox-a.